Udovoljiti sjeni prijatelja

Udovoljiti sjeni prijatelja

Puno smo čitali i to prenosili drugi dan svima, Ivaniševića bismo ulovili u pričama o izmišljenim knjigama i piscima, što smo tumačili kao izvjesnu vježbu mašte. Postojala je permanentna opasnost da nam knjige postanu naša jedina stvarnost, jer ovu u kojoj smo živjeli iskonski smo prezirali

Prije deset godina otputovao je »uzdignute glave beskrajnim cestama« veliki osamljenik moderne hrvatske književnosti — Dalibor Cvitan. Prvi put susreli smo se na hodnicima gimnazije u Križanićevoj — imao je okrugle okvire naočala i izgledao je kao da pohađa neki engleski koledž, mršav, ozbiljan, zatvoren i pomalo odbojan. Glumili smo u jednoj šekspirskoj preradi, zajedničkoj predstavi učenika klasične i II. muške realne gimnazije. Poslije predstave društvo je lumpovalo, a mi smo kriomice izašli, pozdravili se pred zgradom i otišli svaki na svoju stranu. Sjećam da smo i kasnije izbjegavali velika društva i vesele pijanke: poslije jedne promocije Šoljanove knjige u Klubu književnika, Cvitan je sve stoički otrpio ali kad je Slamnig uzeo sifon i počeo polijevati veselo društvo, Cvitan se kradomice udaljio iz Kluba. Nešto slično napravili smo na jednoj velikoj spektakularnoj sindikalnoj zabavi Zore na Prilazu, gdje je pjevala tada još posve nepoznata studentice glazbe Tereza Kesovija. Danas vjerujem da nas je zbližio taj duh osamljeništva, želja da u tišini čuješ kako ti srce kuca od uzbuđenja, sreće ili nesreće, koju je Cvitan na neki koban način izazivao, poput vrača. U našoj grupi, koju su neki nazvali međugeneracijom, nalazili su se još Tvrtko Zane, Lela Zečković, Jovo Popović, Đuro Novalić. Jovo Popović je pitoreskna figura, počeo je kao talentirani pjesnik, poslije je napravio karijeru kao tajnik i blagajnik Kluba omladine često nas pozivajući u opskurni restoran u sklopu malog hotela Tri gavrana u Jurišićevoj ulici — gdje su odsjedali oficiri presvučeni u civilna odijela. Završio je kao novinar i osobni tajnik generala Koste Nađa, koji je poznat po svojim završnim kaznenim ekspedicijama kod Bleiburga. Lela Zečković je otišla u Nizozemsku i tamo napravila sveučilišnu karijeru, Đuro Novalić je počeo kao sjajan predavač na Filozofskom fakultetu, a završio je u ludnici. Tvrtko Zane danas poznatiji kao Branimir Donat bio je, kad god je bio s nama, motor grupe. No, dobro se sjećam te kobne večeri. U Beogradu se održavao kongres mladih pisaca Jugoslavije i u delegaciji iz Hrvatske bili smo Cvitan, Zane, Lela, Jovo i ja. Vođa puta bio je jedan omladinski aktivist rumenih obraza. Putovali smo noćnim vlakom za Beograd. Okupljali smo se ispred vlaka, svi su već došli osim Zanea i bili smo nestrpljivi, čak i pomalo podrugljivi, kako Zane ne može na put bez da prije toga ne pojede slasni obrok. Tip iz komiteta nije baš insistirao da ga čekamo i požurivao nas je da uđemo u vagon. Vlak je krenuo. Nakon pola sata vožnje, tip iz komiteta pozivao je jednog po jednog u svoj kupe, da pred njim pročita pjesme ili prozu koju će čitati na zajedničkoj književnoj večeri u Beogradu.

Nitko se od nas nije suprotstavio i sasvim smo mirno podnijeli taj neobični komunistički, udbaški dril. U Beogradu, na prvom sastanku, bilo nam je jasno da smo se sastali kako bi se složili da se ukinu republičke omladinske novine (u Zagrebu »Omladinski borac«) i kako bi u Beogradu počeo izlaziti zajednički omladinski list »Mladost«. Cvitan je govorio vrlo oštro, ja sam pokušao nastaviti polemiku, ali sam vidio da smo u manjini. Jedino što nam je preostalo bio je bojkot zajedničke književne večeri. Radije smo otišli na Skadarliju i slušali autentične Cigane. Kad smo se vratili u Zagreb komitetlija nas je prijavio, a Ivo Bojanić pozvao na razgovor. Odradio je svoj partijski monolog i zašutio, a mi smo mu obrazlagali prave motive tog fantomskog kongresa mladih pisaca. Bio je benevolentan, a komitetlija razočaran što smo prošli nekažnjeno. Tada smo doznali da je Tvrtko Zane u zatvoru. Mnogo godina kasnije, poslije jednog Književnog petka, sjeo sam s Oskarom Davičom u jednu slastičarnicu u ulici Račkoga. Naručio nam je šampite, koje, po njemu, najviše vole vojnici i sluškinje. Tada me je zapitao: »Pa majku mu, otkud vama toliko dobrih kritičara, evo nama se sad javlja u »Delu« neki Branimir Donat, navodno oficir iz Karlovca, potpuno nepoznato lice!« Bio sam na sto muka, otkriti ili ne otkriti identitet Tvrtka Zanea. Ipak, prešutio sam, i ni danas ne znam kako je uopće otkriveno da se iza pseudonima Branimir Donat krije Tvrtko Zane. Cvitan je od svih nas izgledao nekako drukčije. Traumatiziran, nosio je tu bol dostojanstveno. Svoju biografiju šifrirao je u metaforama, napisavši najsjajnije pjesničke kritpograme novije hrvatske poezije. Neobično obrazovan, čitao je mnogo prije nas Ciorana i poslije, kasno noću prepričavao nam, kako je nostalgija za barbarstvom posljednja riječ jedne civilizacije. Oko našeg stola u Klubu književnika, najčešće su sjedili Branislav Zeljković, šahovski mag, Vladimir Vuković, Mirko Rogošić, Stanislav Šimić. Poslije smo zajednički radili u »Telegramu«, pokrenuli časopis »Termin« (ali su nam nakon tri broja skinuli dotaciju), bili stalni suradnici »Republike« gdje su pisali Matvejević, Donat, a na Književnom petku nastupili smo kao trojka — Cvitan, Donat i ja, a Donat je tako iziritirao publiku Miroslavom Fellerom, da se publika međusobno počela svađati i fizički obračunavati. Posebna epizoda bijaše naše useljenje u stanove u Čakovečkoj, koju smo ubrzo prozvali malim Oxfordom, jer su u njoj stanovali Tabak, Golob, Raos, Katušić, Šoljan, Slamnig, Cvitan, Kuzmanović, Pupačić, Slaviček i ja. Bila je to neka vrsta stambene zadruge. Mislim da je Cvitan prodao neku zemlju u Dalmaciji, a ja kuću u Petrinji i uplatili smo stanove. Iako smo puno pisali i u časopisima i u dnevnim novinama, kao kritičari, ali i kao novinari, uvijek smo bili kratki s lovom, pa sam našao nekog Franceka s Medveščaka koji je imao ručna kolica i on je najprije otišao po nekoliko komada Cvitanova pokućstva od kojih me fascinirao krevet s mesinganim okvirima, koji je odavao nekakav neoklasicistički stil visokih internata. Nikada ga nisam pitao gdje je nabavio taj čarobni krevet pun tajni, koji je poslije nestao iz njegova stana. Dok smo pratili Franceka koji je gurao kolica, a mi iza njega klipsali, negdje pred ponoć, mislio sam, da li smo uopće imali djetinjstvo i mladost i da li sad koračamo Ujevićevom »stazom varke«. U to vrijeme naše svakidašnje okupljalište bijaše Passage u neboderu, na početku Ilice. Tamo smo kao rode stajali satima u kafiću i formalno se svađali, a Drago Ivanišević se jednom pokušao sa mnom i potući. Dolazili su skoro svaki dan Ivanišević, Tenžera, Jelčić, Rus, slikar Šercar, nekadašnji tajnik Hegedušićeve majstorske radionice Rudi Maligec, koji je pak okupljao mlade slikarice i studentice, pa Rogošić, Fabrio. Nekad se znao zaletiti i Slamnig, koji je radije stajao u bircuzima blizu Trešnjevačkog placa. Puno smo čitali i to prenosili drugi dan svima, Ivaniševića bismo ulovili u pričama o izmišljenim knjigama i piscima, što smo tumačili kao izvjesnu vježbu mašte. Postojala je permanentna opasnost da nam knjige postanu naša jedina stvarnost, jer ovu u kojoj smo živjeli iskonski smo prezirali. Često smo sa Cvitanovom Bubom odlazili na izlete — odlazili bi prekrcani, a vraćali se sami. On je sasvim sigurno poslije jedne takve noći napisao stih Samo da ne budem sam sa svojim Gnjevom. Kad danas razmišljam o tim gnjevnim danima, mislim da je Cvitana njegov vlastiti senzibilitet držao podalje od politike. On je bio svjedok prevrata, tako su neki zvali revoluciju 1945, on je vidio užase tog prevrata i tugu koja je uslijedila poslije, mi smo doslovno vidjeli, kako revolucija ždere i svoju vlastitu djecu, mi smo bili zapanjeni činjenicom, da je drugi čovjek KP, intimni prijatelj generalnog sekretara, čovjek koji je tajno prebacio ženu tog istog sekretara Bjelousovu u inozemstvo, dan prije nego što je trebala biti uhapšena, pisac, koji je zbog mira vlastitoj partiji prešutio Gulage, da je Krleža u panici 1941. susreo na Kanalu Radu Končara, pitajući ga u strahu: Što će biti sa mnom?, a Končar se izderao: Bježi od mene, nemoj da me kompromituješ! Pali su zastori koje su, kako piše Cvitan, pojeli moljci, i iza kojih nema ništa osim tame. Rodio se izvan politike jedan novi jezik, jezik cinizma, ironije i umora. Cvitan je stvorio svoj autentični svijet, vjerojatno neponovljiv i zato je teško pronaći neku sliku koja bi bila adekvatan simbol njegove egzistencije. U pjesmi »Vaza« nalazi se i ovakav stih: Uzalud će pokušati ući u tajnu mene. Otišao je prije deset godina kao najveća zagonetka među zagonetkama.

Tomislav Sabljak