U futurističkom ruhu

U futurističkom ruhu

Kroz vizualni segment predstave nastojala se ponajprije istaknuti ljepota i snaga same glazbe, u čemu se u znatnoj mjeri i uspjelo

Operna sezona u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci otvorena je 21. studenog premijerom opere Nabucco Giuseppea Verdija pod ravnanjem Nade Matošević i u režiji Ozrena Prohića. Zanimljivo je da je to popularno djelo prvi put izvedeno u riječkom (Adamićevu kazalištu) 1845, samo tri godine nakon milanske praizvedbe, a ravnao je Giuseppe Zajtz, otac Ivana Zajca. Za razliku od prijašnjih tradicionalnih pristupa tom djelu na našim pozornicama, najnoviji riječki Nabucco ispričan je suvremenim kazališnim jezikom, kao novost koju treba pozdraviti i pokušati shvatiti.

Monumentalnost i prozračnost

Starozavjetnu priču o babilonskom kralju Nabukodonosoru i porobljavanju Židova pretočio je u libreto Temistocle Solera. Motivi vjerske mržnje, domoljublja, ljubavi, ljubomore, osvete i pokajanja vječni su pa se prepoznaju i u našem vremenu, pogotovo kroz patnju i potrebu za duhovnošću kao jedinim izlazom, kako je to dobro osjetio daroviti redatelj Ozren Prohić. Njegova je mizanscena statična, minimalistična i raspoređena prema geometrijskom načelu, a zborske skupine kreću se poput robota (koreografkinja Jasna Frankić-Brkljačić).

Scena Dalibora Laginje monumentalna je, ali jednostavan, prozračna i funkcionalna, sa znakovitim svjetlosnim mijenama Denija Šesnića i projekcijama karakterističnih motiva iz filma Metropolis Fritza Langa koji tematski asociraju na sadržaj Nabucca, ali u nametljivoj obradi Ivana Faktora odvlače pozornost od same opere.

Kostimi i maske Silvija Vujičića napadni su i nedefinirani, puni simbola i kontrasnih boja, skrojeni od krutog materijala koji sputava pokret. U krajnjoj liniji kroz vizualni segment predstave nastojala se ponajprije istaknuti ljepota i snaga same glazbe, u čemu se u znatnoj mjeri i uspjelo.

Nije se posrećilo

Glazbeno vodstvo bilo je u sigurnim i muzikalnim rukama maestre Nade Matošević, koja se koristila kritičkim izdanjem partiture što teži izvornoj verziji djela. Na dobrim pjevačima glavni je teret izvedbe i oni su pomno odabrani. Pa ipak, na premijeri se nije sve posrećilo. Naime, iskusni bariton Paolo Rumetz, koji je kao već znani riječki gost nastupio prvi put u ulozi Nabucca, bio je impozantan, ali nažalost prehlađen i povremeno indisponiran, a umjesto slavne gošće sopranistice Lucie Mazzarie, koja se također razboljela i otkazala, u teškoj ulozi ratnice i osvetnice Abigaille nastupila je uvjerljiva Olga Kaminska, kojoj su pak problem preoštri visoki tonovi.

Iskusni belkantistički bas Ivica Čikoš u ulozi velikoga židovskog svećenika Zaccarije tijekom je predstave znatno popravio dojam nakon slabije nastupne arije. Najbolju je kreaciju u cjelini pružila mezzosopranistica Kristina Kolar kao odlična Nabuccova kći Fenena. Pouzdani tenor Voljen Grbac u ulozi nećaka židovskog kralja Ismaela forsirao je u visinama, dok su solidne nastupe u manjim ulogama ostvarili Ante Jerkunica — Baalov veliki svećenik, Davor Lešić — Abdallo, štitonoša babilonskoga kralja i Milica Marelja — Zaccarijina sestra Anne.

Zbor, koji u operi ima nekoliko važnih nastupa, od kojih je najpoznatiji prizor hebrejskoga naroda koji sjetnom pjesmom čezne za izgubljenom domovinom (Va pensiero...) bio je vrlo dobar unatoč malom broju članova. Zasluga je to nove voditeljice zbora riječke opere (zborovođe) Aleksandre Matić.

Unatoč spomenutim nedostacima predstava je bila uspješna i oduševila je brojnu riječku publiku, koja ju je ispratila obiljem aplauza i zasula cvijećem. Reprizne izvedbe mogle bi je osnažiti sigurnijim nastupima i pojavom drugih najavljenih protagonista, među kojima su Vitomir Marof i Mirko Čagaljević kao Nabucco, spomenuta Lucia Mazzaria i Nelli Manuilenko kao Abigailla, Dinko Lupi kao Zaccario, Anđelka Rušin kao Fenena i drugi.

Višnja Požgaj