Trojica nevidljivih

Trojica nevidljivih

Gospodar i ratnik donosi novi pristup filmskoj glazbi: s jedne strane nemelodičan i netematski, koji prodire iznutra, a s druge strane klasičan

Film Gospodar i ratnik, temeljen na pričama Petera O’Briena, veliki je morski film s jedrenjacima i pomorskim bitkama, hrabrim ljudima i djelima, film koji su financijski poduprle tri filmske kuće (Universal, Miramax i 20th Century Fox) i kojemu su veličinu osigurali glumac Russell Crowe i redatelj Peter Weir. Za takav bi se film očekivala velika, raskošna filmska partitura u stilu, recimo, Hansa Zimmera ili starijeg majstora Ericha Wolfganga Korngolda.

Suzdržano ozvučenje

Stoga je veliko iznenađenje kada se prvih petnaest minuta odvija bez ikakve glazbe. Kada se u uvodnoj sceni pred engleskim brodom Surprise niotkuda pojavi francuski brod Acheron, mornari se dižu na uzbunu. Slijedi bitka u kojoj se pokazuje da Surprise nema nikakvih izgleda pred lakšim, bržim i bolje naoružanim Acheronom. Buka topova, vika i jauci — i to je sve: prizor se odvija bez glazbene pratnje. Tek kada se pojavi magla i kapetan Jack naredi bijeg, gusto istkani gudački cluster podupire napetost situacije: Surpriseovo je kormilo teško oštećeno pa ga moraju vući pomoćni čamci. Hoće li uspjeti doći do spasonosne magle?

Premda je scena ozvučena suzdržano, upletanje glazbe u najnapetijem trenutku (koje upravo zbog toga teško zapažamo — toliko smo uvučeni u radnju) čini se upravo onim što prizoru treba. No redateljeva oprezna uporaba glazbe ima i drugu stranu: originalnu partituru napisala su čak tri skladatelja. Australski violinist Richard Tognetti, inače voditelj Australskog komornog orkestra, bio je potreban zbog gudačkih brojeva koji neopazice pojačavaju drhtanje gledateljeva želuca (recimo, u sceni nautičko-borbenog trika s malim brodićem i u sceni samoubojstva mladog oficira). Filmu su također bili potrebni Iva Davies (poznat po skladbi The Ghost of Time koja je izvedena na milenijskom koncertu u Sydneyju) i Christopher Gordon, koji se jedini među trojicom skladatelja aktivno bavi pisanjem tzv. scorea (npr. raskošna partitura za televizijski film Moby Dick). No u Gospodaru i ratniku nema glazbene raskoši, a ona ne dolazi ni od skladatelja Gordona.

Bubnjeva (taiko-bubnjeve u filmu svira Mike Fisher), međutim, ima. No to su bubnjevi vezani uz bitke i djeluju kao da dolaze iz utrobe broda (zanimljivo je glazbeno rješenje za posljednju bitku, gdje se bubnjevi isprepleću s praporčićima, pomalo nalikujući na ples izveden na osnovi pjesama koje u dokolici pjevaju mornari). Ali bubnjevi nikada ne prethode konkretnom tematskom materijalu. Zapravo, tema u smislu melodija uopće nema i to je razlog zbog kojeg su filmskoglazbeni kritičari ili napali ili s razočarenjem govorili o partituri filma Gospodar i ratnik. Čini se da su duhovi još zatvoreni u klasične standarde i da je prerano očekivati kako će drukčiji, netematski, nelajtmotivički pristup, biti odmah prihvaćen.

Nemelodična i netematska glazba

Također je zanimljivo da se redatelj osim originalnom filmskom glazbom koristi i poznatim djelima iz klasične literature. Naime, u pričama Patricka O’Briana Jack Aubrey svirao je violinu (Russella Crowea držanju i sviranju violine podučavao je Richard Tognetti). Kapetan je često svirao zajedno s brodskim doktorom i bliskim prijateljem Stephenom Maturinom (Paul Bettany), koji je svirao čelo. Prijateljstvo različitih ljudi prikazano je u filmu prijateljstvom dvaju različitih glazbala — violine i violončela. Doduše, redatelj nam ponekad podmeće malo veći gudački sastav (Corellijev Adagio iz Concerta Grossa op. 6. br. 8. u g-molu), ali je, na primjer, prizorna izvedba trećega stavka Mozartova Violinskog koncerta K 216 br. 3. izrazito uvjerljiva. U sceni u kojoj brod Surprise prilazi otoku Galapagos, a doktor iz brodske kabine oduševljeno promatra njegov živi svijet, Bachov preludij iz Suite za violončelo br. 1. u G-duru (BWV 1007) iskazuje njegovu pravu strast. Bachova je melodija beskonačna, kao i doktorovo divljenje.

Čini se da Gospodar i ratnik donosi novi pristup filmskoj glazbi: s jedne strane nemelodičan i netematski, koji prodire iznutra, a s druge strane klasičan. No klasika je uporabljena s punim razumijevanjem, mogli bismo čak reći — funkcionalno, oslobođena podteksta podrijetla, kao sastavni dio filma. Kao da film otkriva klasičnu glazbu. No to ne bi smjelo biti čudno s obzirom na ranija filmska ostvarenja Petera Weira koji je poznat po pozorno osmišljenim filmovima. U ovome filmu (kojemu je moguće naći i nedostatke) to se najviše vidi u inovativnoj i inventivnoj uporabi glazbe — bez obzira na stilove, skladatelje i spremnost kritičara da prihvate nešto što odskače od (njihovih) uobičajenih očekivanja.

Irena Paulus