Tko je taj čovjek?

Tko je taj čovjek?

Antonin Artaud, Tarahumare i druga djela, prev. Marija Bašić, Litteris, Zagreb, 2003.

A kako tek srljaju pjesnici, ukleto rođeni, pjesnici ponora

I. S.

Knjiga je koncipirana u tri dijela. Prvi je dio niz spisa iz tridesetih godina prošloga stoljeća u kojima je, nakon prekida s heroinom i vrlo hladnih kritika svoje predstave Cencijevi, Artaud opisao svoj nagli odlazak u Meksiko i upoznavanje Indijanaca Tarahumaru; kao i sudjelovanje u animalističkom obredu uživanja pejotla koji je uslijedio odmah nakon tridesetodnevne heroinske krize.

U drugom dijelu knjige još su potresniji Artaudovi spisi iz ludnice, kamo je bio zatvoren već 1937. godine. Čim se vratio iz Meksika, krenuo je u Irsku, navodno Ircima vratiti štap svetoga Patricka. Nakon što je vratio štap u pouzdane ruke, u Dublinu je utamničen zbog skitnje i prognan, a zatim je nakon nekakva mutnog incidenta na povratku brodom, odmah uhvaćen u Le Havru i bezdušno zatvoren u najmračnije francuske ludnice tog doba.

Glad hrani paranoju

Sveukupno prošao ih je pet: Le Havre, Rouen, Sainte-Anne, Ville-Evrard i Rhodez. Trpio je navlačenje luđačkih košulja, premlaćivanje, elektrošokove, glad. Treba još dodati da je po izbijanju Drugoga svjetskog rata, a Artaud se tad nalazio u zloglasnom Ville-Evrardu, četrdeset tisuća duševnih bolesnika u Francuskoj umrlo od gladi; naime, društvo je racionaliziralo potrošnju hrane samo za tu kategoriju stanovništva; tamo je izgubio gotovo sve zube (po izlasku iz ludnice imao ih je samo osam).

Bio je zatvoren gotovo desetljeće, i to bezdušno utamničenje samo je dodatno potaknulo njegovu paranoju. U knjizi su njegova pisma iz ludnice, uglavnom iz Rhodeza. gdje je počeo njegov oporavak i ponovno pisanje, oko 1943. godine.

U trećem dijelu knjige nalazi se Artaudov posljednji spis, spis o slikaru Van Goghu, u kojemu se obračunava s psihijatrijom i normalnim društvom, djelo napisano nakon dugo očekivana izlaska na slobodu, 1947. godine — a Artaud je umro već sljedeće 1948. godine

Konačno, nakon ovog uvoda, želim prijeći na stvar i želim reći nešto o onome što me najviše pogodilo u knjizi. Ono što fascinira u ovoj knjizi nije nekakva eventualna umjetnička vrijednost. Nema je čak ni u smislu moderne, u smislu avangardna probijanja granica, kako je često bilo riječi u znanstvenim studijama o umjetničkom djelovanju Artauda; u biti to je vrlo cinična i netočna atributacija njegova rada. Ova je knjiga potresna prije svega kao dokument. Jer uopće nije ugodno čitati i proživljavati istinsku agoniju jednog ludog čovjeka i sve muke koje je doživio u sukobu s normalnim i modernim društvom.

Agonija bez premca

Elektrošokovi, utamnica, batine, gladovanje, luđačke košulje, društvo drugih luđaka (Artaud spominje susjeda koji ima koprolaliju) — jobovska, desetogodišnja patnja u kazamatima predratne, ratne i poratne Francuske — za slobodni duh, za pjesnika, dramatičara, prozaika i mistika, agonija je bez premca. A sve je to za takozvanu teoriju umjetnosti bilo tek istraživanje i propitivanje granica. Dakle, ne zanimaju me toliko njegove mistične interpretacije, tekstovi o ljubavi i seksualnosti (koji su uostalom vrlo intrigantni i čak na jednoj dubokoj razini točni), o umjetnosti i religiji, tekstovi koji polako prelaze u očite manije gonjenja i rascjepa ličnosti — ne, fascinira me sama ta činjenica, to desetogodišnje stanje jednoga genija. Njegova sudbina, osuđenost na ludilo, patnja. I bezosjećajnost naprednoga društva, koje se inače kune u prosvjetiteljske ideje.

S druge strane postavljam prizemno pitanje: tko je taj čovjek? Taj luđak, koji je, kako je vidljivo iz pisama, patio od paranoičnih konstrukcija, tko je on? On je veliki pjesnik i umjetnik. On je ludilo, ali sasvim ljudsko ludilo. On je ono što nadilazi modernu, svaki znanstveni diskurs, prosvjetiteljstvo, cinični humanizam, on je zapravo ono nesvodivo, višak čovjeka u čovjeku. U njemu je istodobno i višak konzervativnosti i višak modernosti, zato je zagonetka o čovjeku u cjelini.

Danas, mnogi se naši pisci pitaju zašto se njihove knjige ne čitaju, zašto su nezanimljive...? Odgovor je jednostavan, čovjek ne može biti pjesnik, umjetnik, pisac, a da to barem malo ne plati samim životom. Ne može se stvarati ovako, jednostavno reći: hajdemo napisati pjesmu, ili: hajdemo napisati priču — i nikomu ništa; i to onda ni najmanje ne osjetiti na svojoj koži. Takvi pisci stvaraju samo dosadu i to nije umjetnost. Ne kažem da svi moramo završiti u ludnici, nekada je dobro i malo dosade u pisanju, ali mora se u pisanju osjetiti barem nekakva emotivna napetost. Umjetnost se mora živjeti i proživjeti — a ne može se samo uzimati tantijeme od nje. Ljubav se ne trži — kaže jedna pjesma.

Umjetnik uvijek u sebi sadrži i pobunu, neko temeljno neslaganje sa svijetom, on je višak ljudskog, ono što se, sretno ili ne, naziva čuđenje. Umjetnik je uvijek na prilično opasnu terenu. Biti umjetnik znači biti ekvilibrist na žici, stalno se ogledati u ponoru.

Rade Jarak