Tihi, kućni posao

Tihi, kućni posao

Stanko Jančić svoju je kiparsku zadaću shvatio kao tih, gotovo kućni posao. Ne dotiču ga nejasni ideali modernosti ili imperativa biti u vremenu jer je i njegova modernost išla iz samoga kipa i plastike, i iz punoće volumena, ali i iz skeptičnosti koja nije značila odustajanje od mase, nego propitivanje i razlaganje sintakse kipa i njegovih govornih mogućnosti

Pripremajući izložbu Stanka Jančića u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu razmišljam o kiparu čija pozicija u suvremenom hrvatskom kiparstvu ne budi zavist. Nedovoljno vidljiv kao argument tvrdokorne realističke kiparske ortodoksije, on u pravom smislu riječi dijeli sudbinu svojega kipa koji nije uronjen u sadržaj, temu i poruke niti — premda sam sebe tematizira — dovodi sebe u pitanje. Jer ovaj kipar ne stanuje u tvrdokornom obliku niti iz njega izlazi kako bi ga ogovarao. Stoga je primjer Stanka Jančića primjer tihe prisutnosti u suvremenoj hrvatskoj sceni, u okolišu u kojem performativnost i nametljivost osigurava pažnju. Uostalom, ljubitelji nespokojna i grčevita života zamjerit će tom umjetniku popriličnu neambicioznost, ponajprije njegov izložbeni post i nemrs (posljednja izložba ovoga umjetnika bila je prije dvadesetak godina u Galeriji Forum).

Tihi kućni posao

Stanko Jančić svoju je kiparsku zadaću shvatio kao tih, gotovo kućni posao. Ne dotiču ga nejasni ideali modernosti ili imperativa biti u vremenu jer je i njegova modernost išla iz samoga kipa i plastike, i iz punoće volumena, ali i iz skeptičnosti koja nije značila odustajanje od mase, nego propitivanje i razlaganje sintakse kipa i njegovih govornih mogućnosti. Stoga mjeriti njegov radikalizam s onima koji dovode u pitanje sve pa i samo kiparstvo nije prispodobivo. To su dva različita odnosa prema obliku i kiparskoj zadaći. Zapravo, to su dvije posve različite stvari. Lišen isključivosti Stanko Jančić oblik jezično i gramatički propituje, realitivizira i objektivizira iznuđujući brojne njegove mogućnosti. Dovesti u pitanje postojanost mase tako da se ona uvaži ili jednostavno ustanoviti svojevrsno kazalište sjena dvije su mogućnosti iste skepse prema postojanosti i kiparskoj argumentaciji oblika. Ako bismo moralizirali, onda bismo ovoj analitičkoj i znatiželjnoj zadaći koja se muči s tijelom kipa kako bi razložila i objektivirala svoja lica u odnosu na tu drugu, koja se izvana i s distance ruga masi, dali pridjev odgovornije akcije ne niječući duhovitost, ironiju te stanoviti šarm i efektnost radikalnih inverzija i pitanja. Stoga je i kipar poput Stanka Jančića i izvan starinske i romantične predodžbe o radniku u kamenolomu, danas sve rjeđe biće.

Znanje i analiza

Nije riječ o tome da utvrdimo kako se u djelima Stanka Jančića nešto miče, pokreće, mijenja ili kako varijacije na jednu temu rađaju mnoštvom interpretativnih mogućnosti i brojnim licima. A ako je i štovao svoje učitelje, pa i najortodoksnije, ubrzo ga zatječemo na proplanku dinamičkoga odnosa prema skulpturi, sumnjičav spram njezine dovršenosti ili njezinoj ulozi nositelja poruka. Odbacujući misao o kipu kao velikoj nepomičnosti dinamizirao je oblik i upleo ga u vrevu svakodnevice (ciklusi Elevatori, Padobranci, Čaj u pet) žrtvujući tako status kipara za status prolaznika. A stvarajući promjenjivu sliku svojeg opusa, u kojemu jedan oblik i temu promišlja u mnogobrojnim mogućnostima i rješenjima. To kiparstvo nije pronašlo spokoj u konačnosti svojih lica. Riječ je oblicima koji ne boluju od nedostatka gibljivosti i ritma. Prolazeći iskušenja mirnih rješenja (ranija djela erotskih i socijalnih sadražaja) u naporu za promjenjivošću nastojao je zapravo otvoriti novi vid promatranja i razlaganja oblika, koja uključuju i znanje kipara i analitičku strast, kao i uvjerenje da znanje i sposobnost modeliranja nije tu da stvara rješenja i umnaža oblike nego da postavlja više pitanja nego odgovore. Da varijacije ubijaju ozbiljnost teme, Jančiću nije trebao reći T. Adorno. Jančić se odrekao jednoznačnosti i smrtne ozbiljnosti oblika koji su trebali produžiti mit o njegovu trajanju. Uplevši svoj oblik u vrevu svakodnevice, u promjenjive i dinamičke slike životnih situacija, započeo je proces kojemu kipar nije vidio kraja (posljednji ciklus Čaj u pet). Svoj je interes postavio u prostor jezika, a narav interpretacije istododbno mu je bila i narav oblika.

Ive Šimat Banov