Tiha voda...

Tiha voda...

»Republika«, Društvo hrvatskih književnika, Školska knjiga, gl. ur. Ante Stamać

Žilave su te naše stare kulturne institucije i časopisi. Koliko ih god otpisivali i proglašavali mrtvima, dijelom povijesti, fanzinima za starce i sličnim, oni uvijek nađu snage da idu naprijed sigurnim korakom. Kada je prije nešto više od godinu dana cijela redakcija »Republike« napustila izdavača, malo je tko očekivao da će se časopis tako brzo uzdignuti iz pepela. Slična je skepsa prije pet godina pratila »Vijenac«, koji je morao graditi suradnički tim i koncepciju od samih temelja, ali je iza sebe imao čvrstu i jaku instituciju koja je tijekom povijesti prolazila daleko veće izazove, kao i nasljeđe lista koji, s kraćim ili duljim prekidima, s istim imenom i izdavačem izlazi od 1869. kao središnji list hrvatske kulture, koji su uređivali autoriteti kao što su Šenoa, Đalski i Deželić.

Istina, tradicija »Republike« nije tako duga (osnovao ju je 1945. Nakladni zavod Hrvatske), ali zato ima kontinuitet i stogodišnjaka (DHK) kao sadašnjeg nakladnika. A bez čvrsta i stabilna izdavača nema dobrih novina. I s »Republikom« se potvrdilo pravilo da se može odvesti sve suradnike, ali ne i časopis, jer časopis čini izdavač.

Još se manje očekivalo da će (uz pomoć Školske knjige) »Republika« postati mjesečnik. A izlaziti češće u manjem (i ujedno za čitatelja prihvatljvijem) opsegu i biti ažuran neuporedivo je bolje rješenje od predebelih i neaktualnih polugodišnjaka s oznakama dvobroja ili trobroja.

Za časopis je najbitnija redovitost izlaženja i kvaliteta, ali i plaćanje suradnika, pa makar i sa zakašnjenjem. Tko nema novca za honorare autora, neka ne izdaje časopis ili novine! U nas neki hladnokrvno izjavljuju da su objavili časopis ili nekog umjetnika za nešto angažirali, ali da (nakon plaćanja prijeloma i tiskare) nemaju novca da im plate honorar. Kao da upravo autorski rad nije sama bit časopisa! Tima istima vjerojatno nikada ne bi palo na pamet da pozovu vodoinstalatera ili automehaničara i kažu im: »Znate, ja imam za materijal ili dijelove, ali ne mogu platiti vaš rad!« No, autor je kod nas ionako najniža i najobespravljenija klasa: njegovo je da šuti i da bude sretan što mu je nešto uopće objavljeno, a intelektualni rad vrlo je često obezvrijeđen. Zapažena je i praksa nekih koji uzimaju nove, naivne žrtve koje pišu dok ne shvate da su izigrane, a onda dolaze nove, uglavnom iz redova onih kojima je važno da mogu nešto objaviti, pa publikacija počne sličiti oglasnoj ploči ili poštanskom sandučiću.

»Republika«, čini se, drži pravi omjer između otvorenosti novim snagama (tu su i mlađi autori poput Romana Karlovića) i čvrste jezgre iskusnih, kućnih autora. Uz stalne rubrike s književnim esejima i studijama, poezijom, prozom, kazališnom i književnom kritikom, uredništvo uvijek pronalazi zanimljivu temu broja (poput primjerice Nove europske drame iz pera Sanje Nikčević),

Netko će današnjoj »Republici« zamjeriti desničarenje ili konzervativnost, ali u svakoj demokratskoj europskoj državi konzervativni je svjetonazor jednako legitiman kao i lijevi (dok god ne prelazi u ekstremizam), kao što je, što je na polju kulture važno reći, potpuno legitimna i apolitičnost! A apriorno lijepljenje navedenih etiketa postupak je koliko pogrešan, toliko i suvišan. Važna je kvaliteta, vrsnost napisanog, a u Hrvatskoj ima toliko časopisa da je svatko slobodan čitati ili pisati za one časopise koje želi. Dakako, uz malo više tolerancije prema onima koji misle drukčije. Hrvatska je časopisna scena s dvjema »Republikama« samo bogatija.

Treba reći i da časopise danas u novinama malotko prati, a kamoli recenzira, pa se čak i ugledne dnevne novine počesto zadovaljavaju kvaziprikazima časopisa dužine SMS-poruka. Tako i »Republika« izlazi u medijskoj tišini, ali uporno i pouzdano.

Maloj, ali energičnoj ekipi oko profesora Ante Stamaća (koju uz njega čine odgovorni urednik Milan Mirić i urednik Antun Pavešković) treba, bez obzira na eventualna svjetonazorska ili književno-estetska neslaganja, priznati da su vratili vlak u kolosijek i da idu punom parom naprijed. Ma koliko svi šutjeli o tome.

Goran Ivaniš