Svjetiljka na kojoj bi pozavidio i Aladin

U ovome filmu realizacija sinkronizacije autentično je remek-djelo domaće kinematografije! Svi glumci govore nadahnuto i besprijekorno jasno, dijalozi su duhoviti i organski srasli u grandiozno vizualno tijelo filma

U novoizašlom Filmskom leksikonu pod L nalazi se i natuknica Lasseter, John. S velikim guštom ispisao sam tamo retke o tom iznimnom kalifornijskom dečku kojeg sam nekoliko puta imao prigode i osobno upoznati. Sjećam se i podsmijeha (ali i zlokobne zavisti) kad se sredinom osamdesetih na eterične, artističke festivale animacije pripustio njegov 3D uradak Luxo, mala etida o stolnoj svjetiljci.

»Ionako će ta vrst animacije ostati tek tehnička inačica prave animacije...«, govorili su tada mnogi. Ali, ostalo je povijest... navodno su izjavili još stari Latini. Na povijest animiranoga filma Lasseter je utjecao snažnije no što smo toga svjesni jer su se fantastični pomaci komprimirali u tek nekoliko posljednjih godina. Ponosan sam što sam u natuknici o Lasseteru na samu kraju, nižući popis njegovih remek-djela, naveo i film Finding Nemo, makar sam to pisao više od godinu dana prije no što sam film i vidio.

Duša i pokretač

U ovome filmu Lasseter je izvršni producent, što hoće reći da je bio duša i pokretač velikoga projekta. Kao redatelji potpisani su nam znani Andrew Stanton i Lee Unkrich. Film je proizveden u glasovitom Pixaru, koji u logou gizdavo pokazuje crtež Lasseterove svjetiljke što, čini se, pretvara snove u zbilju, stvarnije i uspješnije od one Aladinove. Distributer je filma Disneyjeva Buena Vista, što osim komercijalnih efekata ima i drugu nakanu: Disneyjevi šefovi lijeve bi ruke odrezali da se njihov floridski studio lucidnošću i kreativnošću barem približi kalifornijskim genijalcima pod Lasseterevom spiritualnom paskom.

Kao čovjek koji nije ni kritičar ni teoretičar po vokaciji, zapažam da moji tekstovi često pate od tipičnih boljki: sklon sam svrstavanju svojih procjena u isključivosti (»Ili volem ili koljem!«, rekao bi narod). No, prekrasna je činjenica da su mi pisani izljevi ljubavi u posljednje vrijeme učestali, što dokazuje fascinantnu razinu produkcije, čak i kad je moj tanani i razmaženi ukus u pitanju.

»Upravo tako izgleda pedofilska mimikrija...«, izjavila je moja brižna supruga kad sam nakanio povesti djecu iz susjedstva u kino. Nekako mi se činilo bizarnim da poput sitna, usamljena i ostarjela redakcijskog tezgara idem sam u kino, profesionalno i neemotivno buljim u veliko platno, dok oko mene veselo čavrljaju djeca, srču kole i razbacuju kokice uz brižne osmijehe svojih tata ponosnih što, unatoč navodnoj gospodarskoj krizi, mogu djeci priuštiti najnoviju američku uspješnicu.

Savršena sinkronizacija

Dakle, u pratnji prekrasnih djevojčica Tene i Jane i njihova brata Filipa, eto ti mene u devetom redu kina Zagreb, u onome redu gdje kao čovjek možeš rastegnuti noge.

Odmah ću na početku reći: sve u vezi s ovim filmom zaslužuje pohvalu, a pogotovo ovih nekoliko činjenica.

Dok je u kinu Zagreb igrala prva hrvatska sinkronizirana verzija filma, u nedalekom Jadranu vrtjela se fonogramski originalna verzija. Preporučio bih čitateljima gledanje jedne i druge. Film je toliko fascinantan da se može odgledati dva puta, a hrvatsku verziju iz više razloga držim antologijskom. Uz to, prije sama filma počašćeni smo i Lasseterovim genijalnim 3D crtićem iz 1989. Knick Knack iz kojega se (tko hoće gledati) jasno razabire put kojim će krenuti Pixar.

U povijesti našega (televizijskog) sinkroniziranja crtića dogodilo se nekoliko iznimnih i znakovitih trenutaka. Mislim tu na Bobija Marottija i njegovu interpretaciju Freda Kremenka, i na Vladu Puhala i njegova Crnog patka, kojim je i glasoviti Chuck Jones bio iskreno oduševljen. No ostale interpretacije često su patile od problema od kojih pati i naš film: teatarske preglumljenosti i improvizacije u artikulaciji, gdje se pod firmom dječjeg često nudilo nerazumljivo i kriješteće.

U ovome filmu realizacija sinkronizacije autentično je remek-djelo domaće kinematografije! Svi glumci govore nadahnuto i besprijekorno jasno, dijalozi su duhoviti i organski srasli u grandiozno vizualno tijelo filma. Nikada dosad, bez pretjerivanja, nisam čuo Božidara Alića, na primjer, tako superiorno originalna i funkcionalno samozatajna. Bravo za domaćeg distributera, koji se konačno odlučio na taj rizičan korak koji će, vjerujem, potaknuti na nove kreativne iskorake i našoj kinematografiji dati neke šanse kojih nije ni svjesna.

Što bi bilo da Amerike nema

Radnja filma smještena je u daleki ocean nadomak Australije. Možemo reći, fakultativno kazano, da je to morski crtić. Mali Nemo (simpatična crvena ribica) ostaje siroče na skrbi ne baš odveć snalažljiva oca (kakva uostalom i jest većina očeva, u djetinjstvu sviklih na pažnju mame, u zreloj dobi supruge, a pod stare dane kćeri). Mali Nemo doživljava (ekološki) usud: ronioci ga hvataju s namjerom prodaje za privatni, kućni akvarij. Pratimo paralelne radnje: potragu oca za sinom (u pratnji smotane modre ribe, svojevrsne parodije lika Phoebe iz Prijatelja) i dogodovština male kolonije egzotičnih morskih stvorenja koja imaju vlastite planove bijega iz akvarija sitnog, lokalnog stomatologa.

Film se koristi, osim poznatim ritmom izmjene dijaloga i spektakularnih prizora (što bi dao da to vidi siroti Disneyjev jednooki animator koji je u Pinokiju animirao more!), i emotivnim klimaksom. Na samu kraju nad konačni susret oca i sina nadvija se prijetnja pogibije tako poznata iz mnogih Disneyjevih shema (time se koristio već i u svom prvom cjelovečernjem filmu, kad su patuljci i gledatelji nakratko sigurni da je Snjeguljica umrla, da bi se u otkrivanju zablude otvorio vulkan emocija).

Na sredini projekcije prikazivač pravi petominutnu pauzu što je izvrsno rješenje. Film, naime, nema songova koje je veliki Disney utkivao u filmsku dramaturgiju da bi se djeca odmorila od vlastite nekontrolirane koncentracije u narativnim prizorima.

Kao profesionalac, sretan sam što cjelovečernja crtanofilmska produkcija ide naprijed tako sigurnim i zapanjujućim koracima stalno novih iznenađenja. Nažalost, ne vidim ni u naznakama nekakvu europsku inačicu te pojave. Što se može! Svi oni koji jamraju na činjenicu svekolike američke supremacije i na Ameriku općenito, neka se ipak zapitaju: a što bi bilo da Amerike nema?