Suptilna osveta

Suptilna osveta

Alessandro Baricco, Bez krvi, prev. Ita Kovač, Mirakul, Zagreb, 2003.

Talijani su među onim rijetkim nacijama čiji pisci povremeno ipak uspiju probiti uobičajene domaće književnotržišne okvire ispunjene obiljem anglo-saksonske pisane riječi, kojom izdavači najradije obasipaju hrvatsku publiku. No, tek se nekoliko tih susjedskih imena, uključujući i najnoviju talijansku književnu zvijezdu — Nicolu Ammanitija, uspjelo nešto duže zadržati u sjećanjima čitatelja, nakladnika i teoretičara. Jedno od njih zasigurno je bilo i ono Alessandra Baricca. Posljednjih desetak godina, otkako se uopće upustio u svoju knjišku avanturu, Baricca nije baš krasila literarna plodnost (u jedanaest godina objavio je tek četiri romana i dva dramska teksta; uz nešto veći broj eseja i novinskih članaka), no, na radost svojih poklonika te prvi put u novom mileniju, ove je godine svoj potpis napokon stavio pod još jednu knjigu. Najnoviji talijanski uljez na domaćim policama skriva se pod naslovom Bez krvi.

O ubijanju i osveti

Osim minimalističke naslovnice/naslova i dva su dijela knjige gotovo nemaštovito nazvana jednostavno Jedan i Dva. Karakterističnoj Bariccovoj sažetosti ovdje se pridružuje još i brojka od jedva osamdesetak stranica te kratak niz od samo šest donekle važnijih likova. Prvi se dio može pohvaliti i vrlo šturim dijalozima, zapravo ponajviše monologom jednog od protagonista, te glavnim dijelom radnje smještenim u razdoblje od tek nekoliko sati. Na početku, dakle, nalazimo neki vremenski i geografski nedefiniran kraj, četvorku u automobilu i paniku na imanju Mato Rujo.

Iako je četverogodišnji rat upravo završio, trojica iz pobjedničke vojske došla su se osobno osvetiti doktoru Manuelu Roci. Naime, prema njihovim optužbama, doktor je sudjelovao u mučenjima i medicinskom eksperimentiranju s njihovim suborcima. Glavni egzekutor — el Gurre, zatim Salinas Štakor, mozak grupice te mladi Tito nakon kraće borbe po brzom postupku rješavaju ovaj slučaj, a njihov osvetnički pohod pokazao se koban i za doktorova sina. Njegovu maloljetnu kćer, Ninu, u podzemnom je skrovištu otkrio Tito, no odlučio je tu činjenicu prešutjeti svojim drugovima. Kuća je naposljetku zapaljena, ali djevojčica je preživjela. U drugom dijelu novele selimo pedeset godina u budućnost i svjedočimo susretu dvoje likova iz prošlosti. Povezuju se konci proteklih događaja i razotkrivaju sudbine upletenih sudionika. A ono glavno što spaja opisanu krvavu prošlost i naizgled mirnu sadašnjost upravo je — osveta.

Hotel California

Baricco nije pisac koji svoje pisanje temelji na žestokoj akciji, brutalnim opisima, rafalnim dijaloškim izmjenama ili očitim paralelama sa suvremenim društveno-političkim i crnokroničkim zbivanjima (i sam je u napomeni na početku knjige naznačio da je radnja smještena izvan nekoga konkretnog vremena i prostora). Njegova osveta stoga nije obilježena galonima krvi, zlikovačkim karakterima i detaljnim razradama likvidacija; ona je suptilna, pomalo tužna i utjelovljena u liku jedne žene.

U djelu bez nekih dojmljivih replika ili dinamičnih zbivanja Baricco je najviše pozornosti posvetio oblikovanju i usklađivanju rečenica, jezika, opisa, atmosfere i usputnih detalja — na primjer boje Salinasova odijela i boje krvi ili vatrenih plamenova na kraju prvoga te crvenih bljeskova reklame na kraju drugog dijela.

Sama radnja prilično je jednostavna i bez nekih prevelikih skretanja, ali upravo zbog te njezine jednostavnosti Baricco se ponekad nađe i u opasnosti da bude površan ili, češće, banalan. Zbog toga djelomično pate i njegovi junaci. Bez nekih snažnijih odrednica, njihovi su karakteri pomalo plošni i tek u drugom dijelu poneki dobiva malo na životnosti. Zapravo, moglo bi se reći da kraći prvi dio Bariccu služi kao svojevrstan zalet za ipak nešto opširniju kasniju psihološku razradu likova i situacija. No, Baricco i ne skriva da Bez krvi nije novela o likovima ili njihovim sudbinama. Njezini su protagonisti — rat, ubijanje, krivnja, nevinost i osveta. Na kraju je jasno da su sve to vrlo relativni pojmovi koje, zapravo, definiraju oni koji o njima govore te je tako za jedne neka priča priča o krivnji, dok drugima ta ista priča završava nevinošću. Svi su Bariccovi junaci (i oni naizgled dobri i oni naizgled zli) ubojice i svaki se od njih na drukčiji način suočava s vlastitom krivnjom, ali uglavnom svi pronalaze neko opravdanje za svoje postupke. Nakon kratka razgovora o osveti, a zapravo razgovora o smislu života, dvoje preživjelih završava u hotelu California — mjestu gdje je sve moguće. Pomireni sa svojom sudbinom, kakva god da ona bila, njih dvoje tu sada napokon zatvaraju krvavi krug (čak se i doslovno ponavljaju neki motivi s početka priče).

Bez krvi!

Unatoč spomenutoj jednostavnosti priče te relativnoj plitkoći i očitoj polarizaciji karaktera, donekle određenima i dužinom, odnosno kratkoćom same književne forme, Bariccovi likovi ipak uspijevaju u čitatelja pobuditi snažno suosjećanje. Manjak nekih njihovih karakternih odrednica Baricco uvelike nadoknađuje svojom sugestivnom atmosferom, osjećajnošću, poetičnim rečenicama te odmjerenim dijalozima. Mjestimice nije mogao odoljeti nešto manje skrivenom moraliziranju, ali je i pritom zadržao visoku književnu razinu te izbjegao suvišno filozofsko razglabanje. Čitatelji koji od literature ne očekuju dodatno iščitavanje skrivenih značenja ili interpretaciju društveno-političkih fenomena mogli bi mu, ipak, prigovoriti na odašiljanju poruka. A Bariccova je poruka mjestimično vrlo jasna: Bez krvi! No, čak i oni u ovoj noveli mogu uživati kao u običnoj potresnoj priči o ratu, zločinu i uništenim životima.

Jelena Gluhak