Staro za staro

Svake godine početkom rujna zbivale su se — u ona davna vremena — istodobno dvije stvari: dozrijevali su orasi i održavao se mali sajam knjiga. Zapravo, orasi nisu baš dozrijevali, nego su postajali jestivi, a ni sajam nije bio baš sajam, nego se tu uglavnom znalo tko će od koga kupiti i tko komu prodati, a i cijene su bile unaprijed utvrđene. Ipak, mi smo orahe jeli, a knjige su se tržile: pod krošnjom oraha, mi smo po knjigama prevrtali rukama flekavim od zelenih ljusaka.

Sve je to bilo povezano s početkom školske godine, i mi smo ondje zapravo razmjenjivali udžbenike. U okolici je uvijek bilo dovoljno djece starije od nas da od njih kupimo stare knjige, i dovoljno djece mlađe od nas da im prodamo one knjige koje nama više ne trebaju. Pa smo to i obavljali pod orahom, brzo i jednostavno: za istu cijenu za koju smo prodali stare knjige, kupili bismo odmah nove, i novac jedva da smo ikad i vidjeli. I, svi su mislili da je to i najbolji način, a i odrasli su poduprli to naše trgovanje.

U ono je vrijeme nešto takvo bilo i moguće, jer su školske knjige bile posve drukčije nego danas. Nisu se, naime, mijenjale svake godine kao što se sada mijenjaju, nego su trajale — u istoj opremi i s istim sadržajem — godinama, čak i desetljećima, pa su tako išle iz ruke u ruku. One su tada bile samo knjige, a ne i nastavna pomagala: predviđene su, dakle, bile da se iz njih čita i uči, a ne da se u njima rješavaju nekakvi zadaci, da učenici u njih upisuju svoja mišljenja o ovome i onome i da se izvode druge metodičke kerefeke kao što je to danas slučaj. Zato su tada knjige i trajale, i zato smo činjenicu da su rabljene uzimali kao nešto najprirodnije na svijetu i nikad nas ta okolnost nije smetala.

Dapače, imala je ona i svoje prednosti. U računici su, recimo — u dijelu gdje se nalaze zadaci — već bila upisana i rješenja. U latinskoj vježbenici bili su iznad riječi sitno ispisani njihovi prijevodi, pa ih nije trebalo tražiti u rječniku. A onda, ako ništa drugo, bile su te knjige zabavne, to im se moralo priznati. Zgodno je bilo kad bi u čitanci bio već upisan odgovor na pitanje što je pjesnik htio reći, a glasio je: ne zna ni on. Još su bolje bile likovne intervencije: kraj slike Louisa Pasteura pisalo je Kiso, jer je taj znanstvenik ličio na našeg nastavnika njemačkog, koji se dičio tim nadimkom; kipu djevojke s krčagom na ramenu bile su docrtane dlake ispod pazuha, a u ćelu Iva Vojnovića bila je vrlo realistički zabijena sjekira. Uz takvu knjigu nije čovjeku moglo nikada biti dosadno.

Nije bilo dosadno pogotovo onome tko se njima znao služiti na pravi način. Imena bivših vlasnika, na primjer, otkrivala su koliko on ima starije braće, i u koji su razred išla (a, b ili c), jer i to su upisivalo. Ponekad su knjige svjedočile i o tome kako izgleda vlasnikova školska torba i kakav se gablec u njoj nosio, a neke su odisale vonjem stana iz kojega su došle, pogotovo ako se ondje kuhalo mnogo kupusa i kelja. Neke su, napokon, bile išarane tragovima šalica koje su na njima stajale, ožiljcima od đačkih tučnjava i otiscima prstiju počinitelja raznih nepodopština.

A to je onda i nas pozivalo da upišemo u knjigu svoje mišljenje, da Krleži nacrtamo brkove, ili da barem ostavimo na knjizi fleku od pekmeza što smo ga jeli za marendu. U nekom smislu, to je bilo i naša obaveza, jer smo bili posrednici u putovanju knjige iz ruke i ruku i iz jedne u drugu školsku godinu.

Ukratko, knjige su bile nalik na etnološke eksponate, jer su svjedočile o materijalnoj i duhovnoj kulturi prethodnih generacija. Možda je to i razlog što mi njih nikad nismo zvali udžbenicima, nego uvijek samo knjigama. One su bile nešto kao knjige uopće, a obavljale su i sličnu funkciju: nisu prenosile samo znanje, nego i odnos naših prethodnika prema tome znanju; one su to znanje komentirale i određivale njegov položaj u životu što se njihovim posredovanjem nastavljao i tradirao iz generacije u generaciju.

Bile su to, doduše, generacije učenika koji su bili jedni drugima vrlo bliski po godinama. Ali, kad se pogleda bolje, u djetinjstvu dobna razlika od godine dana nije ništa manja od razlike između dva naraštaja (recimo, očeva i sinova) u kasnijem životu. Zato se s pravom može reći da su se te naše školske knjige prenosile s generacije na generaciju, i da smo mi ondje pod orahom zapravo obavljali simboličan posao: primali smo kulturu od starijih i predavali je mlađima od sebe. Pritom smo znali da ne prenosimo tek puki tekst opće kulture, nego također i svoju interpretaciju toga teksta: prenosili smo tradiciju oplemenjenu našim vlastitim spoznajama i natopljenu tragovima napora uz koji smo do tih spoznaja došli. To nas je o knjigama — a onda i o onome što knjige znače — naučilo više od pukoga prelaženja iz razreda u razred: učinilo je to da se osjetimo dijelom kontinuiteta, i da shvatimo kako smo taj kontinuitet obavezni poštovati, pa se i brinuti da se on ne prekine.

A nije napokon nevažno ni to što se sve to zbivalo pod orahom i što su nam ruke bile isprljane orahovim sokom. Jer, nekako se činilo da ta primopredaja knjiga ima isto ono značenje — istu ozbiljnost i istu važnost — kao dozrijevanje plodova, kao procesi u prirodi. Činilo nam se da je to s knjigama i to s orasima oduvijek tako bilo i da će zauvijek tako biti.

I, tu smo se prevarili. Jer, poslije su došla druga vremena i đaci se više ne koriste starim knjigama. Možda je zato danas njihov odnos prema knjigama — a i prema kulturi uopće — daleko ležerniji od našega. I možda smo zato mi do dana današnjega ostali tako konzervativni, tako slabi prema knjigama. A uostalom i prema orasima.