Smijeh kao naknada

Smijeh kao naknada

Kad je davne 1964. raspušten profesionalni ansambl Narodnog kazališta u Šibeniku, kazališni život Krešimirova grada nije posve zamro zahvaljujući skupini mjesnih kazališnih entuzijasta koji su ga, vazda obnavljajući energiju mlađim snagama, održali do današnjeg dana. No, istini za volju, valja ipak kazati da su se u svojoj djelatnosti pretežno orijentirali prema komedijskoj kazališnoj vrsti, možda i na štetu zanemarivanja ozbiljnijih zarona u druge vrste kazališnih zapitanosti prema činjenici življenja. Ali to je donekle razumljivo jer članovi te glumačke trupe neposredno odobravanje publike, smijeh gledališta, desetljećima ubiru kao jedinu naknadu za svoj vrijedni volonterski prilog u održavanju na životu jednoga važnog i nužnog kulturološkog segmenta Grada.

I s te pozicije doživljavajući praizvedbu komedije Miss univerzal Sergeja Mioča, kućnog autora, Šibenčanina, izvedenu u režiji stalnog kućnog redatelja i umjetničkog voditelja trupe Pere Mioča, nužno je odmah i bez okolišanja iskazati uvjerenje da se božica Talija već godinama zasigurno ganutljivo i s odobravanjem smiješi šibenskim glumcima. A u konkretnom slučaju, osim spomenutom autorskom dvojcu i scenografu Branku Lovriću Caparinu i kostimografkinji Sandri Bačić, posebno i zahvalno kazališnom veteranu Mati Gulinu u ulozi Gostioničara, tipski pogođenom Anđelku Babačiću u ulozi seoskog mešetara, dobrodošloj novoj snazi, školovanoj glumici Ivani Jelić, prirodnoj glumi Jasminke Antić i živahnosti Jure Svračka.

Ženik traži nevjestu

Sergej Mioč često je izvođeni radiodramski pisac, očigledno vješt u malim formama. U slučaju komedije Miss univerzal on željeni komedijski efekt pronalazi u nastojanju male seoske sredine da neprimjereno imitira ono što se događa u velikim urbanim centrima: biranje ljepotice. I to iz praktičnog razloga, da bi se našlo ženika za curu kojoj istječe vrijeme za udaju. Ismijavanjem pretencioznosti toga nauma seoske meštrije glumci i autor ponudili su šibenskoj publici zabavnu večer, bez preuzetne nakane da na tom tekstu dublje i satirički zazrcale one prijetvorne razloge koji u našoj sredini promiču utjecanje glamur-snobizmu i fetišiziranju aerodromske literature kao respektabilna dosega naše književnosti.

Vlatko Perković