Serija gegova

Serija gegova

Kill Bill označio je Tarantinov povratak u regresivno-adolescentnu fazu. Gotovo bismo ga mogli promatrati kao trendovsku parodiju Charliejevih anđela. Na svu sreću, Tarantino ne zabavlja samo sebe, nego i nas

Sjećate se da je u Paklenom šundu Butch pokušavao u eksploziji nagomilana unutarnjeg bijesa učiniti sve ne bi li se oslobodio pohotnoga nasilnika Zeda? Kakvo obrambeno sredstvo odabrati u tom nezavidnom trenutku? Palicu za bejzbol, onako, na tipični američki način? Ne. Motornu pilu, koju B-horor voli koristiti u teksaškim masakrima? Nipošto. Butch, naime, odabire samurajsku sablju. Upravo onakvu kakvom se koriste Uma Thurman i Lucy Liu u Kill Billu!

No, to nije jedina nit koja spaja Pakleni šund s Kill Billom. U duhovitoj sekvenci Paklenog šunda Mia Wallace priča Vincentu Vegi kako je trebala dobiti ulogu u nekoj eksploatacijskoj trashy TV-seriji, usredotočenoj na elitnu grupu žena ubojica. Nešto poput one koja se u Kill Billu zove Deadly Viper Assasination Squad. Osim toga, nemojmo zaboraviti da je Vegin partner Jules Winnfeld najveći dužnik Sonnyju Chibi, neprijepornu autoritetu u ozračju akcijskoga japanskog filma, koji u Kill Billu podučava Nevjestu samurajskim vještinama. Jer, kod Tarantina, staro opet postaje novo. I opet. Klišeji se nižu vratolomnom brzinom i gotovo ih je nemoguće pohvatati. Ono što se u njegovim konceptualnim citatima nekoć svodilo na noir i blaksploatacijske filmove, danas se proširuje na špageti-vesterne, Shaw Brotherse, Brucea Leeja, Changa Chena, Boa Arnea Vibeniusa i legende japanskih gangsterskih filmova (Kinji Fukasaku, Seijun Suzuki, Takashi Miike).

Unvierzum se napaja filmom

Ne znam da li je Tarantino ikad upoznao lik i djelo Fredrica Jamesona ili pročitao neki esej o metafilmu. No, jedan od razloga zbog kojega ga postmodernistička era toliko mazi i pazi leži u olakotnoj okolnosti: QT režira ono o čemu teoretičari teoretiziraju. Tarantinov univerzum napaja se filmom. Ne toliko autoreferencijalno, koliko u obliku citata, lančanih reciklaža i svjesnih krađa. Zato je ova kritika tek polovična. Nazovimo je Volume One. Zato sud o Kill Billu može biti vrlo djelomičan. Krivca moramo potražiti u marketinškoj mašineriji, koja je prepolovila film u dva dijela, onako kako Tarantino dijeli ekran, ali i onako kako Nevjesta sabljom siječe protivničke glave. Ta taktika nije nikakva novost.

Sjetimo se Fritza Langa, koji je to isto učinio s Tigrom iz Ešnapura i Nibelunzima, samo što Langovi najveći komadi nisu transformirali film u Zeitgeist, kao što to čini Tarantino, nego upravo obratno, kako to navodi J. Hoberman. Zato moramo pričekati drugi svezak, koji bi trebao filmu ubrizgati prijeko potrebnu dijalošku težinu. Jer, ovo što smo dosad vidjeli mahom se svodi na seriju egzibicionističkih gegova. Njegove su sekvence oslobođene dijaloga, više zamorne nego inovativne. Tek u pojedinim trenucima one su prokleto zabavne u svojoj trashy-poetici (diskoteka, uvodni kadrovi, bolničke sekvence). Čak ni filmski soundtrack koji ostavlja dovoljno prostora i Bacalovu i Herrmannu, ne donosi nam ništa novo, uz tek poneki intrigantiji bonus (japanski ženski punk-bend). Uostalom, priznali mi to ili ne, Kill Bill će proglasiti remek-djelom mahom oni koji su to već unaprijed odredili.

Dok je s Jackie Brown doživio autorsku zrelost (riječ je po mom osobnom sudu o njegovu najvećem filmu, čak i boljem od Paklenog šunda, koliko god se drugi spomenuti može smatrati daleko važnijim u vaganju popkulturnih ikona i njihovih referencija), Kill Bill označio je Tarantinov povratak u regresivno-adolescentnu fazu. Gotovo bismo ga mogli promatrati kao trendovsku parodiju Charliejevih anđela. Na svu sreću, Tarantino ne zabavlja samo sebe, nego i nas. Za koreografiju borilačkih prizora zadužen je neizostavni Yuen Woo-ping, koji je donekle podbacio u drugom Matrixu. Dinamika okršaja Nea i Smithovih replika ovdje se reciklira u sukobu Crne Mambe i Yakuzinih boraca, samo što je bolje koreografirana, jer su pokreti tijela plastični, a ne digitalni. Ako podtekst filma postoji, on se svodi na to da nam dokaže što bi nam se moglo dogoditi ako ne poštujemo žene. One su u Kill Billu geneza i sukob, život i smrt. Preostaje nam drugi svezak, koji će nam valjda malo bolje pojasniti u kojem se smjeru razvija Nevjestin lik. The show must go on.

Dragan Rubeša