Rock svijeta

Reizdanje koje zrači

Najnovije kolo edicije 100+, posvećene digitalno obrađenim originalnim izdanjima iz povijesti domaće diskografije, posvećeno je okruglim godišnjicama pop-rock-izdanja. Jedna od njih je dvadeseta godišnjica objave albuma Sva čuda svijeta, trećega studijskog zagrebačke skupine Film. Iako se pojavio u trenutku početka zamiranja novovalne svježine te obilježio završnu fazu nadahnute kreativnosti sastava, album je još uvijek nosio potpis, ako ne već potpuno izvorne, onda zasigurno najjače petorke, koja je Filmu priskrbila zavidnu reputaciju na tada vrlo jakoj domaćoj pop-rock-sceni.

Spomenuti minuli rad, čija su najvažnija ostvarenja zabilježena dvije godine prije izlaska ovog albuma, LP-om Film i mini-LP-om Film u Kulušiću, bili su dobar temelj koji su frontmana skupine, Jurislava Juru Stublića, predstavila kao zanimljiva autora, glazbeno sklona melodioznom popu, a tekstualno u potpunosti uronjena u trenutak generacije koja je stasala na potezu između Zvečke i Blata. No, najjača strana tadašnjega Filma ipak je bila izvođačka snaga sastava, još i danas uvjerljiva svakomu tko na gramofonu zavrti snimku nastupa uživo u Kulušiću. Energija koja isijava iz nje jedan je od najboljih pokazatelja novovalne glazbene euforije i dobrih pjesama koje su slavile neprilagođenost, druženje, mladost i ples — sve ono s čime se oznojena publika nevelike kultne dvorane mogla jednostavno identificirati.

Spektar boja

Dvije godine poslije, još na lovorikama toga uspjeha, ista je postava u švedskom studiju Tinija Varge, tadašnje redovite postaje domaćih rokera, snimila kompozicije, od kojih će devet završiti na novom albumu. Pod Varginom producentskom palicom Stublić je dokazao da njegovo nadahnuće nije presahlo, a da je postava Max Juričić, Udo Pejajić, Kuzma Novoselić i Piko Stančić svirački jača i uigranija negoli ikada prije.

Skladbe poput uvodne Boje su u nama te Mi nismo sami i Ti zračiš zrake kroz zrak smjesta su se uvrstile u antologiju Filmova opusa, a Stublića potvrdile kao jednog od najvažnijih autora novoga vala. Iznenađenje slušanja s vremenskim odmakom kompozicije su zloguko proročanskih stihova — naslovna i Kada budu gorjeli gradovi. Isto tako, s odmakom od dva desetljeća, čini se da su uspješnosti ovog albuma, ali i čitava prethodnog Filmova razdoblja, nedvojbeno izvođački, ali i glazbeno, znatno pridonijeli izvanserijski glazbenici. Dokaz tomu ranija su Stublićeva ostvarenja, često i mediokritetskih vrijednosti, koja se nikako nisu mogla približiti ranijim dosezima.

Ovaj album pokazuje vrijednost jedne važne novovalne skupine u zrelom razdoblju djelovanja, kada se euforijom više nisu mogli nadoknaditi nedostaci. Oštro kritičko oko stoga mora priznati da je, iako ne najbolje, ovo svakako jedno od vrednijih ostvarenja Filma, koje Juru Stublića pokazuje kao nadahnuta autora u pravome okružju, odnosno kao tipična timskog igrača, a manje kao kantautora s pratećim sastavom. U svakom slučaju, reizdanje vrijedno 20. godišnjice izlaska albuma i 25. rođendana zagrebačkoga novog vala.

Velimir Cindrić