Redateljska nedosljednost

Redateljska nedosljednost

»Pravila glumačkog iskaza« u ovoj predstavi bila su velika i sterilna boljka nastupajućih glumaca

Katalonski kazališni redatelj Sergi Belbel, da bi nekako usmjerio svoje frustracije zbog u ovom vremenu uobičajene zabrane pušenja čak i u kazalištu u kojem je radio, napisao je komad Poslije kiše. Pritom ostaje nejasno zbog čega u naslovu ono poslije, kad je sve što se događa ili, bolje, dok publika zaludno čeka da se nešto dogodi, locirano prije kiše za povremenih boravaka na krovu nebodera nekolicine administrativnih zaposlenika u njegovoj utrobi, kamo se redovito uspinju da bi u sigurnosti skrovita mjesta strogo zabranjivanim duhanskim dimom ublažavali svoje tjeskobe. Pritom se njihovim čeznutljivim iščekivanjem kiše Belbel koristi u metafizičkoj pretenziji, što se, dakako, pokazuje kao vrlo potrošen literarni stereotip. A takav autorov spekulativni smisaono-semantički doseg zatvaranja putanje komada posve je sukladan, pa i posljedičan, njegovim rutinskim posezanjima za znanim općim mjestima ljudske tipologije i za sentimentalnom koketerijom s konzervativnim vrijednostima onih konvencija ljudskog ustroja u kojima institut muškosti još nije mogao biti stavljan na kušnju i podređenje agresivnom feminizmu, kako to sugerira komad kao izglednu praksu u današnjoj hladnoj i pragmatičnoj otuđenosti.

Nebodersko vrijeme

Pa da bi suočenje s takvim davno znanim izvodima neboderskoga vremena imalo nekoga kazališnog razloga, oni su barem s razine svoje dramaturške složenosti trebali u publici razbuđivati estetsko-emocionalne vibracije. No, kako se takva dramaturška učinkovitost u komadu Poslije kiše nije dosegnula, ostaje nejasno zbog čega je njegovim stavljanjem na repertoar troglavi institut ravnatelja Drame HNK Split (tog rimskopredcezarskoga domišljaja intendanta Štrljića) želio utvrđivati gradivo onoga što je, i sociološki i literarno, već davno utvrđeno. A to, dakako, otvara i pitanje: Zar je zaista u ovom našem bremenitom vremenu, i etičkih, i socijalnih, i općedruštvenih dilema, koje se pak prelamaju u mentalnim i materijalnim obzorima pojedinca, toliko važno rekapitulirati opća mjesta onih sredina do čijeg praga se s teretom svojih još neriješenih problema tek uspinjemo po strmoj kosini? I zbog čega se kazalištarci tako spremno (oportunistički?) odriču kazališne mišolovke i strovaljuju u mrtvačke dubine, i to u istodobno dok se na sva usta kunu u Brookov Prazni prostor?

Nevolja režije Ivana Lea Leme bila je u njegovoj neodlučnosti, odnosno nedosljednosti pristupa. Lemo je posve korektno određene scene vozio na energiji njihova dramskog razvoja. I to je bilo onoliko dobro koliko se dobrote uopće moglo izvući iz toga teksta. Ali onda kao da se s vremena na vrijeme pitao: »Pa ako sve ide ovako spontano, gdje je i što je to uopće moja režija?« I tada bi intervenirao nekakvim nepotrebnim dosjetkama koje su publiku upozoravale na to da je redatelj u stanju misliti, i sa svog domišljaja još dramski nedovršenu scenu okretati prema komičnom, odnosno komičnu prema dramskom.

No, da bi nešto moglo biti i jedno i drugo, a što je moguće, treba to nešto, tekst, biti nadahnut slojevitošću zračenja. A takvo svojstvo velikih tekstova Belbelov zaista nema. I tako je Lemo pred publikom samo razotkrivao svoje pretenzije bez pokrića. Ali ne samo to. On je dajući sebi zadatak redatelja koji misli za nas izvanrednu jednostavnost i uzornu suvremenost glume Snježane Sinovčić na nekim mjestima prekidao, pa je određene stavke glumica govorila s patosom, onako poetski zapjevavajući rečenične završnice, dosljedno po pravilima škole koja ne ostavlja dilemu o tome što se to s pozornice želi iskazati.

Ruralna artikulacija vokala

Ali tu glumu prema »pravilima pokazivanja karakterizacije dramskog lica« ipak nam je na našu žalost najočiglednije demonstrirala Arijana Čulina. Pritom je ostajalo nejasno zbog čega je ona u književni govor ubacivala ruralnu artikulaciju vokala. Takvih motivacija o podrijetlu dramske osobe u tekstu i režiji nema, pa je taj njezin glumački napor na razini estetske percepcije zbunjivao. Uopće, »pravila glumačkog iskaza« u ovoj predstavi bila su velika i sterilna boljka nastupajućih glumaca. Stoga su njihova česta zaobilaženja od strane Nives Ivanković, a posebno dosljedni stvaralački glumački iskaz Ratka Glavine, bili pravo osvježenje za gledatelja.

Dakako, bilo je tu još čudnih scenskih sugestija koje su vrijeđale gledateljev osjećaj za scensku stvarnost. Primjerice, kad u predstavi katalonskoga komada koji se igra na hrvatskom jeziku režija natjera glumicu da dugačku pjesmu odrecitira na katalonskom. Bismo li tada trebali zaključiti da je pjesma u izvornoj jezičnoj verziji komada napisana na hrvatskom, pa kako je čitav komad s katalonskoga preveden na hrvatski da je njegov prevoditelj Darko Lukić, dosljedan logici, tu pjesmu za hrvatsku izvedbu s hrvatskoga preveo na katalonski? Kao posebnu vizualnu nesretnost valja spomenuti crnu periku Silvane Stanić u ulozi Tajnice crnke jer je ona i iskrene glumačke trenutke ove glumice uporno osporavala svojom lažnošću.

I da zaključimo: Kiša bi uistinu trebala pasti!

Vlatko Perković