Razvijanje iskrenosti

Razvijanje iskrenosti

Vlado Gotovac, Razvijanje pjesme (Pjesme, fragmenti, bilješke), Matica hrvatska, Zagreb, 2001.

...mi ne možemo spasiti ni grad ni svijet

mi smo samo dvostruki plijen što ga obilaze zvijezde

i potomci...

(Vlado Gotovac, Raport stražara iz Pompeja)

Posebno izdanje Matice hrvatske, knjiga pjesama, fragmenata i bilježaka Razvijanje pjesme, konačno objavljena (zahvaljujući Jeleni Hekman, Vladinoj suradnici u najljepšim danima njegova rada u Matici hrvatskoj), sadržava Gotovčeve tekstove nastale u kazneno popravnom domu Stara Gradiška od 1973. do 1976. Riječ je o petoknjižju: Dnevnik duše, Mjesečarska tvar, Smračenje i lutanje, Razvijanje pjesme, Glas lijeve ruke, koje je sam Gotovac uspio prirediti za tisak sakupljajući papiriće na kojima je pisao, a sačuvala ih je jedna obitelj na selu, ali knjigu nije uspio objaviti, jer je već uslijedila nova zatvorska kazna od dvije godine u lepoglavskom zatvoru i četverogodišnja zabrana javnoga djelovanja i objavljivanja.

Ulaz u poetiku

I ova knjiga, objavljena dakle nakon Gotovčeve smrti, doživjela je svojevrsno prešućivanje. Kao da se i inače u nas o Gotovcu najradije govori — šutnjom. Zbog nepoznavanja stvarnih događaja, a posebno nepoznavanja njegova tako često zabranjivana djela, zbog straha da bi i samo čitanjem njegovih pjesama možda mogli završiti u zatvoru? A upravo ova knjiga, uglavnom pjesama o kojima tek treba govoriti, traži barem nacrtni ulaz u poetiku Vlade Gotovca, uz poseban užitak otkrivanja njezinih dubina i strasti, emocija i umnosti — kao što traži i poznavanje cjelokupnog opusa jedne od najvažnijih osobnosti hrvatske književnosti. Ne mislim samo na opus koji se odnosi na pjesničke zbirke (Pjesme oduvijek, Jeka opasnog prostora, Osjećanje mjesta, Sadržaj vjetra, I biti opravdan, Crna kazaljka, Sporne sandale, Čekati sjevernije) nego i na eseje, filozofske rasprave, zapise, fragmente (Princip djela, Zvjezdana kuga, Znakovi za Hrvatsku, Autsajderski fragmenti), pa čak i dokumente iz zatvorskoga, dapače i političkog života.

Čitavim svojim djelom (životom), koje se može eliptično nazvati poetika duše, dnevnik duše ili duhovna biografija — Gotovac je ispisivao kompleksno štivo koje mnogi nisu razumjeli — paradoksalno — možda upravo zbog njegove čistoće, zbog predanosti, jednostavnosti i dakako zbog žrtve, zbog ozbiljnosti i iskrenosti kojom je pristupao svemu oko sebe i u sebi. A to jest najteže, ne samo činiti nego i drugima shvatiti da on to čini! Nazvati to idealizmom, nije dostatno. Jer u Gotovca je riječ o dubokoj vjeri u djelo, u odgovornost, u moć stvaranja.

Nemoguće je u kratku vremenu obuhvatiti sve dimenzije Gotovčeve poetike, ali moguće je barem uspostaviti njezine okvirne postavke. Prije svega treba ponoviti da Gotovac gaji golemu ljubav prema poeziji, ona je za njega jezik sam. Ali jezik koji prati i izgovara svoju najiskreniju misao. Poznat je njegov divan usklik: Ja se odlučujem protiv neiskrenosti! Iskrenost u Gotovčevoj poeziji ima katarzičnu dimenziju. Ona priziva slobodu izraza — u vremenu koje nije ni slobodno ni izrazno (više isprazno!), jer Gotovac je čovjek izvan vremena i povijesti, on je bezvremen i svevremen, a povijest ga zapravo nije mogla slijediti. »Požurimo, makar i u propast, rekao je, samo što prije, pomozimo ovom vremenu da bude što potpunije to što jest.«

Prema vječnosti

Gotovac ispisuje svoje pjesme u potpunoj neizvjesnosti, sveobuhvatnoj, uvijek usmjeren prema kategoriji Vječnosti — smrti ili života, ljepote ili užasa. Ponekad gomila riječi, ponekad naglo zašuti, uvijek prema najdubljem samospoznajnom, gnoseološkom stanju. Često ćemo nalaziti duge pjesme, poeme u cjelinama i ciklusima, a ponekad će pjesma biti tek jedan stih-rečenica (Svaka je knjiga jedna duša na putu). I kada je bio u situaciji opasne krađe riječi, doslovno, pisao dakle u zatvoru, u zahodu, na toaletnom papiru skrivenom u smotke (ne kažem to da bih izazvala neke sentimente ili patetiku okolnosti u nastanku dijela Gotovčeva opusa, jer naprosto govorim činjenice, uostalom, čak i najljepšu svoju biografiju Gotovac je ispisao u Okružnom zatvoru u Zagrebu, između Gradiške i Lepoglave, svih tih užasa u koje ga je smještala njegova najiskrenije ljubljena domovina!), njegova je patnja postajala pjesničko iskustvo: Stradanje nas uči jasnim oblicima, uči točnosti.

Pjesnička iskrenost

Tako se uz pjesničku iskrenost javlja i drugi okvir za gradnju Gotovčeve poetike — disciplina pisanja, točnost, a zapravo sročnost savršeno čista iskaza, nevina od prirodnosti kojom je gradio, izražavao, oblikovao pjesmu. Danas mi se čini da ga je baš ta nevinost osudila, premda je to znao, nije od sebe odustajao, dapače, zbirke su postajale sve kompaktnije, jače u strukturi, kako kritične prema drugima, tako i prema sebi, on je naprosto nastavio bilježiti svoj rast, ispisivati se, razvijati pjesmu... U vječnoj dvojbi Matejeva upozorenja — Tvoja će te riječ opravdati i tvoja će te riječ osuditi — u zatvoru ispisuje:

Odbijam drugo postojanje,

odbijam pojavljivanje

Izvan mjesečine!

Među krilima anđela

Skriveni prsten vjernosti

Sa snom.

Treća postavka Gotovčeve poetike jest njezina govornost, besjedovnost. Svi danas znamo da je Gotovac bio vrstan retor. Ali opet moram upozoriti da ga nisu razumjeli čak ni oni koji su hvalili njegove govore. Jer riječ je o posebnu govorniku, i ne samo educiranu, obrazovanu, naprosto pametnu govoru, riječ je i o govoru koji ne smućuje, nego je, naprotiv, izravan i jasan, ma koliko njegovu poeziju nazivali filozofskom.

Ponosim se što nemam svoje doba!

I nemoj me spašavati Iskrom!

Moju košulju raskopčanu

Suši vatra u kupinama —

Svilena zastava priviđenja!...

Govornost poezije dakako treba razlikovati od govora obraćanja. Ali ovdje je zajedničko da se i u pjesmi Gotovac obraća, često metaforičkim slikama, propadanjem u jezik, padom u bezgranično — tako da i bezgranično postaje odlika njegove pjesme. Gotovac definira poeziju kao pad u živi jezik, u neizvjesnost. Ona nikad nije beskrajna, ali granicu ne određuje prethodno — ona se upravo tim padom uspostavlja!

Samosvijest jezika pruža nemoguće, pruža svoju svojevoljnu bezgraničnost. Predivan je početak jedne pjesme:

U nesvijesti je svaka riječ.

Ponekad se učini da poezija tek s Gotovcem počinje, jer njegov je pristup pjesmi sasvim drukčiji (pjesma je kao posuda s vatrom), prema pjesmi on se često odnosi kao prema biću, obzirno, tolerantno, nježno. Posebno pazi na početak, ulazak u pjesmu, na njezino rađanje, počelo bivanja, postojanja. Stoga je posebna odrednica poetike Vlade Gotovca poimanje pjesme kao povlastice, ona je posebnost čina, ona je gnoseologija sama, ona je britkost za misao, za život, za ispunjenje, ona je sama etičnost. Gotovac kaže: Pjesma je zaštićena odsutnošću svega ostaloga. Gdje anđeo nije uspio, gdje se zvijezda ugasila, Pjesma je jedini čin koji nije ništa drugo.

Gotovca zadivljuje oblik, dakako, unutrašnji oblik pjesme, jer on joj i prilazi iznutra, zapaža njezine elipse i krugove, njezinu uzvišenu semantičnost, njezinu opasnost u prodoru riječi. Oblik je najpotpunije objašnjenje zbivanja: unutrašnjost pjesme i bića:

Ja žudim oblik, a ne svoj trag u njemu.

...Svemiru je potrebna domovina, bez nje je nemoguć. To pokazuje jezik, to pokazuje duša koja oblikuje.

Peta i posljednja odrednica možda je i najvažnija, ali i najteže objašnjiva i shvatljiva: Gotovčeva je poezija ljubavna poezija, ma kako to paradoksalno zvučalo. Idejno, često i tematski, a zapravo ontološki — riječ je o poeziji gorućega grma u kojoj se odvija sudar ljubavi s nezrelošću svijeta koji je ne umije prepoznati. Ili se pak boji vatre njezine čistoće?

Tea Benčić Rimay