Putovanje u prošlost

Putovanje u prošlost

Lakoća kojom se prati nezahtjevna i neopterećujuća priča filma ima specifičnu kvalitativnu predvidivost začudne udobnosti poznatog — onoga jednostavna opuštena zadovoljstva kakvo se osjeti kad se nakon naporna radnog dana dođe kući

Deseti film Pata O’Connora, redatelja romantičnih i mlačnih ostvarenja poput Circle of Friends te posebice posvemašnjeg podbačaja Posljednje jeseni, Inventing the Abbotts djelo je, ipak, specifične vrste šarma.

Tematizirajući stil života, ljubav, te neke antagonističke odnose dviju socijalno različitih obitelji iz susjedstva (koje osim novca razdvajaju i neki lokalni tabui i legende) u malom američkom gradiću kasnih pedesetih godina 20. stoljeća, film istodobno žonglira s nekoliko motiva poznatih i iz povijesti književnosti i iz povijesti filma — Romeom i Julijom (mladićem iz radničke klase, stidljivim i samozatajnim Dougom u tumačenju Joaquina Phoenixa i bogatom djevojkom, neobičnom i ozbiljnom Pam u izvedbi Liv Tyler); Kajinom i Abelom (u kompleksnom odnosu braće Holt — mlađega, Phoenixova Douga i ambicioznoga, samodestruktivnog Jaceya Billyja Crudupa); čak sapuničastošću Gradića Peytona — kreirajući veličajni miks Istočno od raja susreće Sjaj u travi.

Gradićpak posve apsorbira — po stilu i atmosferi; te ono što je posebice neobično kod Inventing the Abbotts jest svojevrsna sraslost filma s razdobljem koje opisuje. Film, naime, kao da je snimljen pedesetih, i to ne samo zbog kostima ili scenografije, odnosno cjelokupnog umjetničkog vodstva — riječ je više o auri kojom zrači i koju posljedično, kao kakvom čarolijom, prenosi i putem ekrana.

Ljupka ugođajnost

Stoga i sve slabosti — posebice poželjno kraće trajanje, odnosno posve nepotrebni, nametljivi voice-over zreloga Douga (u čitalačkoj maniri Michaela Keatona) te svojevrsna osjetna detačiranost likova i redatelja, kao i klišeiziranost same priče, postaju ne samo probavljive nego njihovo dobrohotno ozračje automatski razoružava. Lakoća, naime, kojom se prati nezahtjevna i neopterećujuća priča filma ima specifičnu kvalitativnu predvidivost začudne udobnosti poznatog — onoga jednostavna opuštena zadovoljstva kakvo se osjeti kad se nakon naporna radnog dana dođe kući.

Dakle, iako Inventing the Abbotts nikako nisu intelektualno izazovan film, odnosno imaju kočnice koje ga priječe u razvijanju punoga potencijala (a redatelj nema snage ni ambicioznosti takav potencijal razviti do kraja), on još ima pažljivo strukturiran scenarij Kena Hixona (adaptaciju kratke priče Sue Miller) ljupke ugođajnosti te iznimno atraktivne mlade glumice — Joaquina Phoenixa, Liv Tyler, Billyja Crudupa, Jennifer Connelly (koji filmu daju puno vlastite snage), iza čijih interakcija uvijek pulsira proživljenost iskustva, mijene sudbina i osobnih identiteta, davanje obrisa psiholoških profila. Na taj način ovaj film o ljubavi, časti, tajnama prošlosti, ali i (tako banalnoj) neinteligentnoj plitkoći mržnje, odnosno mijenama koje sa sobom donosi vrijeme — neizbježno umekšavanje, opadanje autoriteta, uzdiže iznad rutinske holivudske (melo)drame.

Katarina Marić