Pjesnički cvjetnjak

PJESNIČKI CVJETNJAK

Nikša Petrić, Pjesni Hvara (Od Marulića do Šoljana), Amadeo-art kabinet, Zagreb, 2003.

Nema potrebe isticati da je Hvar rječit literarni citat; od najstarijih vremena brojni su tragovi njegove iznimnosti i inzularne povlaštenosti. Ne samo da je gnijezdo učenih ljudi nego je snagom svoje mitske ljepote i privlačnosti zadužio i osvojio mnoge. Zato ga i nazvaše nebeskim sidrištem, ali i sretnim gradom, djetetom zvijezda i mjestom koje se pjesmom kiti, dostojnim dugotrajne pohvale i vrijednim da o tome govori glas koji nikada ne zamire.

Višestruka sadržajnost

Bilo da je riječ o prošlosti ili pak o vremenu sadašnjem, u hvarskom je duhovnom katastru pohranjen izdašan literarni teret što ga je pobudio obiljem svojih ponuda. Iako je broj tih stranica teško ukoričiti stranicama kakve hrestomatije ili pak antologijskog izbora, upravo se u taj posao upustio Nikša Petrić, kulturni povjesničar i pjesnik, arhivist i arheolog. Naime, odlučio se — zadržavajući znatan antologijski vrijednosni orijentir — sabrati poetske iskaze nadahnute Hvarom i tako prikazati višestruku sadržajnost hvarske teme u našoj književnosti i kulturi. Predobro znajući da je tema više odškrinuta nego dokraja iscrpljena, Petrić je uvrstio šezdesetak autora, onih zavičajnih i onih Hvarom potaknutih, bilo da su svoje sastavke i poetske sadržaje pisali latinskim i talijanskim ili pak književnom štokavštinom ili čakavskim rodnim idiomom.

Zadržavajući kronologijski okvir, na prvo mjesto uvrstio je, od starijih autora, Pribojevićev Opis Hvara 1525. godine s »nepristupačnom tvrđavom«, njegovim »zgodnim prirodnim položajem« i »uglađenosti i finim ponašanjem Hvarana zbog česta dodira s ljudima različitih narodnosti«. Slijedi ga Vetranovićeva pjesan Vlasteostvu hvarskomu, u kojoj »scieni se da je Hvar drugi zemaljski raj!«, zazivajući Božjom milosti napredak i »mudre vriednosti«, te »odgovor umiljen« Petru Hektoroviću kojim se »Hvar diči u veloj radosti«. Tvrđava ponad grada, koja »namiruje oko, uljepšavajući umjetnost i prirodu« privući će I. F. Biundovića; Karamaneo posvećuje pjesmu Jakovu Candidu, Kaznačić biskupu Skakocu, a Carić je zadužen sličicom ovog »blaženog kraja« gdje se »morska pjena igra sa sunčanim zrakama«, iz 1884. Iako ne iskaču izvan okvira prigodničarsko/pjesničke adoracije, mjesto u knjizi našli su stihovi posve nepoznatog Kuničića, ali i Tresića-Pavičića, Sabića, Miličića i Škarpe, kao i nadasve vrijedan odvojak na književnom dijalektu sa stihovima Ljubića, Franičevića, Rudanove. Od stranaca koji su ostavili pisani trag Petrić uvrštava B. Cattafia, Tiberievu, Mariannu Bucchich.

Otok bez premca

Naši bliži i dalji suvremenici, posve razumljivo, zauzimaju najviše mjesta: tu su i Vida i Kupareo, Delorko i Krklec, Ivanišević i Petrak, Parunova i Machiedo, Dragojević, Kolumbić, Novak i Fiamengo, Suško, Paljetak. I na kraju, posve simbolički — Šoljan! Uz drugoga Tonka, Maroevića, zacijelo najistaknutije ime ove pjesničke kolajne! Hvarskoga podrijetla, taj se vrsnik hrvatskih slova, naime, posljednjih godina sve više utjecao (zaboravljenim) zavičajnim nadahnućima. Njegov Angelus i Paskojeva pjesma, te općenito Prigovori, napisah svojedobno, vrhunci su naše pjesničke baštine, a ne samo pjesmotvori u čijoj se izvornosti, u »pratnji višnjega neba zborova«, zavičajno zrcali u punini svoje značajnosti. Od četiri pjesme i jedne pjesničke proze, Maroevićevoj Općoj pohvarenosti pripada također posebno mjesto. U izdašnom okviru zahvalne zvonjelice sabrano je svekoliko značenje mjesta u geografiji hrvatske riječi i ponuđen odgovor, pjesnički relevantan, na pitanje što je Hvar nama i mi njemu. Ističući kako je riječ o otoku »bez premca«, čijim su prostorima odavno »prošle povorke slikara, kipara« i da nitko »sasvim još ne uobliči narav i duh otoka« niti mu se »lako približit kakvim bitnim znakom«, u završnom stihu da se »oni s njime« i »on s njima diči«, Maroević sažima najdublji govor i iskustvo ovog »pjesničkog cvjetnjaka najsunčanijega škoja«. Apostrofirajući otočku zavičajnost, koja se kod brojnih tako nekritički utopi u lokalpatriotskim strastima i virusu kampanilizma, ono što je izrekao stihom Maroević razrađuje i podastire (i) u nadahnutoj predgovornoj besjedi ovoj »kiti cvitja razlikova«. U gustoj povijesnoj evokaciji Maroević »hvalu Hvaru« kontekstualizira prizivom imena i (u knjigu uvrštenih) stihova koji »procvjetaše i u plemićkim odajama i na pučkim prozorima, u težačkim lijehama i na osamljenim proplancima«.

Svjedočeći »univerzalnu hvarskost«, stihovlje navedenih autora »pokriva« književnu povijest otoka od zlatnih vremena (renesanse) pa do naših dana, svejedno jesu li je pisali domaći sinovi ili došljaci i zanesenjaci njegovom (duhovnom) raskoši. A ona je, bez iznimke, višestruko izdašna. Na kraju vrijedi se podsjetiti jedne Barbierijeve hvarske kantilene i kartoline; svjestan da ne može obuhvatiti širinu i dubinu njegovih prostranstava u kojima se iskazuje i obnavlja igra povijesnih mijena i sadržaja, zapisat će: »Milujući otok u svom pjenovitom pismu i stihovima, slobodno. Ali otok bježi i nestaje iza obzora. Hita svojoj nebeskoj družici, a napuštena knjiga ostaje zatočena na obali, razočarana, neslobodna, sputana. Upravljana, vođena i gurana prema cilju koji joj je postavio Hvar; znajući da ga unaprijed neće uspjeti ni dotaknuti. Š...š Napuštena, knjiga čini posljednji pokušaj kako bi pridobila naklonost Hvara, a onda nestaje u plamenu strasti, kažnjena jer se drznula izazvati njegove inače nedodirljive, otočne osjećaje«.

A upravo to ovaj Petrićev izbor rječito svjedoči.

Ivan J. Bošković