Pinklec na puklec

Mi koje ni ove godine strašni Krampus nije ni zabunom ugurao u svoj košmožemo odahnuti. Sad kad je opasnost prošla, počinjem čak suosjećati s tim suputnikom sv. Nikole koji tegli toliki teret na svojim plećima (jer zloća je neizmjerna i neiskorjenjiva). Ipak, nije sva ista. Mangupi koji vire vragu iz torbe ili su mu iz torbe već ispali mogu biti i simpatični. Koš. Stara riječ. Prvotno značenje, duboka pletena košara od pruća koja služi za nošenje tereta na leđima, danas je potisnuto. Prije pomišljamo na spremnik za otpatke (koš za smeće) ili za prljavo rublje, a mladi pisci strahuju od onoga u blizini urednikova stola (rukopisi često završe u košu). Koš, koš— navijali smo dok je naša košarka još imala neponovljivoga Dražena, majstora koji je mocartovskom vještinom, ljepotom i lakoćom ubacivao loptu kroz mrežicu s obručem. Pa ako je Dražen bio šećer u košarci, i u košnici je slatko jer marljive pčele rade med. U osnovi ove riječi drijema ie. *kasio, prasl. i stsl. koš, koji se protegnuo i na lat. qualum, quasillum, pletena košara, košarica.

Zimska idila

Jasno je da je košara vrlo slična košu po svom sastavu (pleteni predmet od pruća), ali su joj namjena i oblik nešto drukčiji. Služi za nošenje voća, povrća, namirnica i sl. u ruci (tada je manja, okrugla ili ovalna, s ručkom preko sredine) ili na glavi (tada je velika, okrugla, bez ručke; prije nošenja svaka je kumica znala smotati krpu koja se stavljala na glavu pod košaru da se lakše održava ravnoteža, koliko god hod bio skladan i nedrmusav). Košić, pak, služi modernim roditeljima (već je i mene zahvatila ta modernost) da svoju djecu nose na leđima ili prsima, a da im ruke ostanu slobodne za navlačenje mreža, borši, vreća, vrećica i sl. No košićje (novinar Novog lista Mišo Cvijanović i ne sluti da smo on i ja spojene posude) i puno udobnija stvar. On se sjeća svojih predaka: »Sjedio bi na košiću, specijalnom zajedničkom sjedištu, nalik foteljama, isprepletenom od pruća, između košića i nas bila bi dostatna... količina mirisnog sijena, po njoj deke ili biljci, kojima bismo se i mi omatali, a pod nogama umotane vrele cigle.« Za tolstojevskom zimskom idilom nekoć nije trebalo tragati. Tako sam se i ja jednom davno vozila od Dobrljina u šaragama/šaragljama (njem. Schragen, koš u kolima) saonica s konjima skelom preko Une, dok mi se iz jednoga sela i dječje perspektive, na neviđeno, samo svojim imenom, Dvor na Uni činio još bajkovitim mjestom. Kasnije, mnogo kasnije, dogodilo se ono što se obično događa nakon svakog otkrića: i taj se dvor pridružio ostalima u galeriji propalih dvora.

Nikad — vremenski prilog rastezljivi

Korpa i kotarica (od 18. stoljeća) novije su riječi njemačkoga postanja (Hotte, brenta, pletena košara; Korb, lat. corbis, košarica od vrbovine). Da mi je samo znati što je prije toga nosila na glavi jedna raca, ona koja pliva po Dravi i nosi korpu na glavi! Hej, haj, racica, gde je tvoja korpica... Korpicu sem zgubila i skoro se ftopila... I dok se, makar i rasterećena, racica još uvijek bori s nabujalom Dravom, onaj tko dobije košaricu ili korpicu (naravno, ne onu pronađenu racinu) nema se više protiv čega boriti. Ona znači ne, odbijanje; njezin dobitnik zapravo je gubitnik. No kako košarice najčešće dijele žene, nade za gubitnike ipak ima. Nikad jest vremenski prilog, ali nove sorte — rastezljive.

Dugo sam, zavedena valjda zvukom, mislila da su bisage (što se danas kaže i za teške torbe) turcizam. A nisu. Lat. bis+saccus lijepo ocrtava tu dvostruku torbu koja se nosi preko ramena ili se veže na sedlo ili samar tako da visi na obje strane. Hrvatska zamjena dvanjke dobro je pogođena, a i vrlo je stara. Tu riječ ima i M. Marulić u svojoj Juditi (Holofernova odsječena glava dospijeva u dvanjke, iz kojih se opet vadi da se pokaže puku). Taj sak (vreća) očit je u ruksaku (njem. Rucksack), sportskoj torbi koja se nosi na leđima i učvršćuje preko oba ramena. Telećak je cifrastija izvedba — naprtnjača s preklopcem od teleće kože s koje nije skinuta dlaka. Hrvatska riječ naprtnjača ima u sebi jedno od značenja glagola prtiti — dizati na leđa, ali i prten — koji je od lana i konoplje, pamučni (prtenjača, lanena torba). Manji brocak (njem. Brot, kruh+Sack), torba koju su preko jednog ramena nosili lovci, planinari i izletnici i u njoj suhu hranu (nerijetko u limenoj dozi s poklopcem prošupljenim za zrak), ima i vojničku varijantu.

U torbu mnogo toga stane

Na leđima se nosi i sepet (tur. od perz. seped, košara, košarica, krošnja), u Slavoniji i košar (od kalane lijeske), a u Zagorju pinkl/pinklec (njem. Bünde, naramak, zavežljaj). Pinklec manje žulja, to su samo zavezani vrhovi veće tkanine napunjeni obično odjećom — reklo se pinklec na puklec (njem. Buckel, grba) pa put pod noge. S rudnjakom (uzalud ćete ga tražiti po rječnicima, a oko Gline zna ga svaka baba; da bolje crtam, ja bih se i likovno izrazila) nije se išlo na put nego u polje, u vrt. Bio je to omanji četvrtasti koš s drvenom ručkom iznad stražnje strane; nosio se na jednu stranu, ruke savijene od lakta prema ramenu. Moj stari barba Cvitko bio je od latinskoga udaljen svjetlosnim godinama, no kad bi išao u polje, na tovaru, nosio je sa sobom i sprtu, a kad bi se naljutio, rekao bi: k(v)ragu sprta i zeje. Sprta (sprtva) pletena je košara, sepet, koš, a mogla je nastati od glagola prtiti — nositi na leđima, ali i od lat. sporta, sportella — kotarica za jestvine.

Nastupa vrijeme došašća, koje se sve više pretvara u komercijalizirano vrijeme naobuzdana kupovanja. Ljudi teturaju punih torba i torbaka (tur. torba, tobra; grč. derma, koža, stsl. deron, derati kožu), cekera (njem. ziehen, vući, tegliti), mreža (ie. *(s)mer, plesti, vezati), borša (lat. bursa, vrećica, grč. bËrsa, odrta koža), rogožara/logožara torbe od rogozine za živežne namirnice), a u Bosni bi rekli u istom značenju i zembilja (tur. zembil, ar. zänbol, perz. zenbol). Božić je, nažalost, izgubio svoje osnovno značenje — rođenje maloga Boga, Isusa. Svijetom hode, kako je najavljeno i u Bibliji, mnogi lažni proroci, mnoge lažitorbe. Ne laže to torba, nego čovjek koji toliko laže koliko u torbu stane. A u torbu mnogo toga stane.