Operna tigrica

Operna tigrica

Nakon prve režijske probe, kada sam od redatelja čula da oni doživljavaju Elektru kao divlju ženu koja je naprosto poludjela od ljubomore, pravu tigricu koja na scenu izlazi na koljenima, baca stolac i cipele, bila sam oduševljena. Takav redateljski pristup u potpunosti me oslobodio i omogućio mi da izvučem ono najbolje iz sebe

S mladom mezosopranisticom zagrebačkoga HNK Dubravkom Šeparović-Mušović, dobitnicom ovogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta za najbolje umjetničko ostvarenje u operi za ulogu Elektre u Idomeneu W. A. Mozarta pod dirigentskim ravnanjem Nikše Bareze i u režiji Herberta Kapplmüllera i Lise Stumpfögger razgovarali smo o njezinoj dosadašnjoj karijeri i planovima.

Iz rodnoga Dubrovnika dolazite 1988. u Zagreb na studij, no niste odmah upisali Muzičku akademiju, nego Arhitektonski fakultet...

— Upravo tako. Premda sam i prije dolaska u Zagreb uzimala satove pjevanja kod profesorice Milke Padovan pjevanje sam shvaćala kao hobi te sam, nakon mature na matematičko-informatičkoj srednjoj školi, upisala Arhitektonski fakultet u Zagrebu. Studij arhitekture bio je vrlo zahtjevan i iziskivao je mnogo vremena, no zaključila sam da mi jako nedostaje pjevanje pa sam na četvrtoj godini studija počela odlaziti na satove solo pjevanja kod profesorice Snježane Bujanović-Stanislav na Muzičku akademiju. Ona je bila uvjerena da ću se upisati na Akademiju, no ja tada još nisam o tome razmišljala. Na kraju sam ipak 1993. odlučila otići na prijemni ispit. Konkurencija je bila velika, trebalo je također položiti i solfeggio i klavir, za što sam se morala posebno pripremiti, no odlučila sam pokušati.

Trud se isplatio i upisala sam se na Akademiju. Studirala sam u klasi profesorice Bujanović-Stanislav. Prve godine bilo mi je uistinu teško. Završavala sam arhitekturu, a na Akademiji sam trebala mnogo raditi kako bih nadoknadila gradivo. Tijekom studija na Akademiji radila sam u arhitektonskom birou, no obaveza je bilo toliko da više nisam stizala te sam morala odlučiti — arhitektura ili pjevanje — i izabrala sam pjevanje. Svemu što radim pristupam s maksimalnom ozbiljnošću, pedantnošću i disciplinom.

Kada sam diplomirala na Muzičkoj akademiji, ponovno sam se našla pred vrlo teškom, odlukom jer sam trebala definitivno izabrati svoj životni poziv između arhitekture i pjevanja. Znajući sve pozitivne i negativne strane i jednog i drugog zanimanja, pri izboru sam slijedila intuiciju, unutarnji glas, koji mi je govorio trebaš pokušati, sad je pravo vrijeme, i izabrala sam glazbu.

Počela sam graditi karijeru, no isprva nije bilo lako. Upisala sam magisterij na Akademiji i kao magistarski rad otpjevala Madame Floru, glavni lik opere Medij Gian Carla Menottija. Radeći na magisteriju shvatila sam koliko uživam u tom poslu i koliko mi zadovoljstva donosi pjevanje. Kada je gospođa Dunja Vejzović vidjela Medij, ponudila mi je ulogu Julija Cezara u operi Julije Cezar u Egiptu Georga Friedricha Händela. Za mjesec dana spremila sam tu zahtjevnu ulogu, a opera je, pod dirigentskim ravnanjem Mladena Tarbuka, premijerno izvedena na Zagrebačkom ljetnom festivalu u srpnju 1999.

Potom sam otišla na pjevačko natjecanje u Karlove Vary, gdje sam osvojila drugu nagradu, a dobila sam i posebnu nagradu Državne opere u Pragu za interpretaciju Dvoűáka. Nagrada je donosila angažman u Bizetovoj Carmen u njihovoj kući. S pijanistom Stevenom Kovačevićem nastupila sam na Dubrovačkim ljetnim igrama 2000. Izvela sam program s Brahmsovim djelima i za taj sam nastup nagrađena Orlandom.

Sve te nagrade bile su mi dovoljna potvrda da je moj izbor pjevačke karijere bio ispravan. Te sam godine zasnovala obitelj. Obiteljski život, bez obzira na obveze koje sa sobom nosi, vrlo je važan. Važno je imati topli dom u koji ćeš se vraćati, a osmijeh djeteta nešto je što se ne može usporediti ni sa jednim nastupom, ni sa jednim pljeskom. Četiri mjeseca nakon rođenja djeteta vidjela sam u novinama oglas za mjesto mezosopranistice u zagrebačkom HNK. Javila sam se, položila audiciju i tako sam od 2001. u stalnom angažmanu u Operi zagrebačkog HNK.

Vašu dosadašnju karijeru obilježila je uloga Elektre u Mozartovom Idomeneu. Kako su tekle pripreme za tu ulogu?

— Intendant HNK Mladen Tarbuk ponudio mi je ulogu Elektre, no dvojila sam oko prihvaćanja jer je uloga pisana za dramski sopran, a ja sam prije toga izvodila samo mezzosopranske uloge. Ipak njegovo povjerenje i činjenica da on u meni preopznaje Elektru kao i prilika za rad s Nikšom Barezom te redateljskim dvojcem Kapplmüller / Stumpfögger bile su odlučujuće i prihvatila sam ulogu. Nakon prve režijske probe, kada sam od redatelja čula da oni doživljavaju Elektru kao divlju ženu koja je naprosto poludjela od ljubomore, pravu tigricu koja na scenu izlazi na koljenima, baca stolac i cipele, bila sam oduševljena. Takav redateljski pristup u potpunosti me oslobodio i omogućio mi da izvučem ono najbolje iz sebe. Pjevački je bilo osjetno teže. Jednu sam stranicu vrlo teškog notnog teksta ponovila dvjesto pedeset puta prije no što sam je savladala toliko da sam bila zadovoljna. Na prvoj orkestralnoj probi nakon što sam otpjevala tu ariju nastao je tajac, a nakon toga prolomio se gromoglasni aplauz. To mi je bila još jedna potvrda da mogu to napraviti i da nema toga što se s radom ne može napraviti. Ono što me također oduševilo pri radu na Idomeneu jest da smo za probe imali mjesec i pol dana.

Mnogi drže da pjevači nisu dobri glumci, što je pogrešno. Riječ je samo o tome koliko pjevač sam sebi dopusti da se opusti i izvuče iz sebe one dijelove svojih iskustava koji će mu pomoći u interpretaciji određene uloge. Osim razumijevanja između redatelja i pjevača važna je i komunikacija između pjevača i dirigenta. Dirigent je onaj koji vodi pjevača, a dobar dirigent može napraviti čudo od pjevača.

Mislite li da je operi danas potreban novi pristup poput onoga Herberta Kapplmüllera i Lise Stumpfögger u Idomeneu kako bi se približila današnjoj publici?

— Ja sam apsolutno za to i mislim da bi toga trebalo biti mnogo više u zagrebačkoj operi. U inozemstvu je to uobičajeno, a našu publiku treba priviknuti na to. Neke opere, primjerice Aida, to ne podnose i njih ne treba dirati. Ja volim moderne režije, scenografije i kostimografije. Kapplmüller i Stumpfögger kratili su Idomenea, Elektra je ostala bez posljednje arije D’Oreste, d’Aiace, no to se često radi i u inozemstvu, jer time djelo postaje dinamičnije.

Tijekom proba za Idomenea ostali ste jedina Elektra u podjeli. Je li vam to odgovaralo?

— Kada se to dogodilo, nije mi bilo drago. No s druge strane bila sam sretna je sam se prvi put našla u situaciji da redatelj radi samo sa mnom, jer obično u podjeli bude više pjevačica i nikad nemaš dovoljno vremena raditi s redateljem i dirigentom, a nakon toliko truda uložena u pripremu otpjevaš svega jednu ili dvije predstave. Rekla sam samoj sebi: sad si sama i iskoristi to. Pjevala sam sve probe, sve generalne probe kao i svih osam predstava, i to dan za danom. O tome da sam dobro iskoristila priliku svjedoče i dvije nagrade koje sam za Elektru dobila — Nagrada HNK Marijana Radev i Nagrada hrvatskoga glumišta.

Nastup u Bizetovoj Carmen u Pragu bio je vaš međunarodni debi...

— Carmen sam tri mjeseca spremala s gospođom Ružom Pospiš-Baldani i u pjevačkom smislu ta uloga za mene nema tajni. Osim pjevačke, Carmen zahtijeva i fizičku kondiciju i za pjevačicu je vrlo teška predstava. Budući da je to bilo ulijetanje u predstavu, a ne premijera, znala sam da ću imati samo tjedan dana proba s redateljem i dirigentom. Sjećam se da me je, kada sam u studenom prošle godine izašla na scenu pred prepuno gledalište toga velikog kazališta, na trenutak uhvatila trema. No, brzo sam se opustila i dobro iskoristila priliku premda je to bila moja prva Carmen. Prilike dolaze i prolaze i samo o nama, našoj duševnoj snazi, ovisi hoćemo li ih uspjeti iskoristi.

Jedan od većih izazova u mojoj karijeri bila je i uloga Charlotte u Wertheru Julesa Masseneta koju sam pjevala u HNK bez i jedne orkestralne redateljske probe. Premda na toj roli nisam režijski radila dovoljno dugo, taj mi je nastup važan jer mi je dokazao da sam spremna podnijeti i takav teret na svojim leđima, a to je ono što mi daje hrabrosti pri susretu s novim profesionalnim izazovima i ispunja me zadovoljstvom.

Nakon Carmen u Pragu slijedila je Amneris u Brnu...

— Do toga gostovanja došlo je zahvaljujući profesorici Evi Blahovoj, koju sam upoznala na natjecanju u Karlovim Varima i s kojom sam ostvarila uspješnu suradnju te mojoj češkoj agentici Zdenki Kahlovoj, koje su me pozvale na audiciju u Brno. Audiciju sam položila i ove sam godine tri puta pjevala Amneris u Brnu. Nakon toga imala sam velik i vrlo uspješan koncert na zatvaranju festivala Praško proljeće. Pod ravnanjem Libora Pešeka izvedena je IX. simfonija Ludwiga van Beethovena. Tom prigodom snimljen je i CD. S Operom iz Brna gostovala sam ljetos u Japanu, a za to gostovanje izabrao me je japanski agent nakon što me je vidio u Aidi u Brnu. Tijekom japanske turneje pjevala sam Amneris pet puta u Tokiju i Osaki.

Vašu Amneris zagrebačka je publika prvi put vidjela u studenom...

— Bio je to za mene dosta težak nastup zato što su očekivanja svih bila velika. Svi su znali da sam Amneris pjevala u inozemstvu i s nestrpljenjem su očekivali što će se tu dogoditi. Najteže mi je nastupati doma, jer najveću odgovornost imam na domaćim daskama. Bilo gdje u inozemstvu teret odgovornosti znatno je manji. Moja odgovornost bila je tim veća jer je Amneris pjevala i Zlatimira Nikolova, koja je tu ulogu pjevala mnogo puta i ima do u tančine izrađen lik. Ja svoju Amneris još stvaram jer je to uloga koja treba dosta vremena da sazrije. Potvrda da sam na pravom putu je i ugovoreni nastup u Aidi u koprodukciji Cankarjeva doma i kazališta iz Rige u Ljubljani u siječnju iduće godine te ugovor za nastup u Klagenfurtu 2005.

Koje vas još obveze očekuju u siječnju?

— Šesnaestog siječnja nastupam sa Zagrebačkom filharmonijom i pod ravnanjem Mladena Tarbuka pjevat ću Tri ratne pjesme iz zbirke Dječakov čudesni rog Gustava Mahlera. Usporedno s time odvijaju se redateljske probe za Aidu u Ljubljani koja će biti premijerno izvedena 19. siječnja.

Pjevali ste na suvremenoj praizvedbi opere Pompeo Magno Francesca Cavallija na prošlogodišnjim varaždinskim Baroknim večerima. Koliko se način pjevanja u baroknoj operi razlikuje od klasičnog opernog pjevanja?

— Barokna opera ili primjerice Mozart zahtijevaju drukčiji način pjevanja, pjevači bi rekli da se glas mora utanjiti. U toj sam operi imala malu ulogu Harpalije i drago mi je da sam imala priliku raditi s uglednim redateljem Tomom Hawkesom i slavnim kontratenorom Paulom Eswoodom koji je dirigirao izvedbom. Barokno je pjevanje suzdržano, a po temperamentu meni više odgovara verdijevski fah, i to je nešto što bih zaista htjela pjevati. Smatram da pjevači trebaju pjevati širi repertoar uloga jer iz toga mogu naučiti što im najbolje odgovara. Glas treba postupno razvijati i mislim da su barokno pjevanje i primjerice Bellini idealni za mlade pjevače, dok je Verdi znatno zahtjevniji, a o Wagneru da i ne govorimo.

Okušali ste se i izvan opernoga repertoara...

— Pjevam dosta koncertno. Držim da je to nešto što pjevač ne bi smio zanemariti. Kad imam priliku, volim koncertno nastupati. Koncertni nastup zahtijeva veliku koncentraciju i drukčiji pristup jer nemate pomoćnih sredstava koja će prikriti nedostatke vašega glasa. Do izraza dolazi samo tehnika pjevanja. Jako volim pjevati Mahlera, Pjesme mrtve djece, Lieder eines fahrenden Gesellen (Pjesme putujućeg djetića), Dječakov čudesni rog, a u lijepu su mi sjećanju ostali i Gerontijev san Edwarda Elgara i Radovanove pjesme Ive Maleca.

Pjevali ste i crnačke duhovne pjesme...

— To obožavam. Tu moju sklonost još je na Akademiji uočila profesorica Snježana Bujanović-Stanislav. Također volim i Gershwina te često na koncertima pjevam njegova djela. Nadam se da ću u budućnosti imati priliku više se posvetiti tome.

Želje u opernom repertoaru?

— Wagnerova Kundri, no do toga je dug put i treba mi još dosta životnog iskustva da bih mogla biti prava vagnerijanka. Sada spremam Eboli i veselim se toj ulozi. Volim role koje u sebi imaju više dramskog nego lirskog, likove snažnih emocija koji u sebi imaju sudbinski motiv.

Operno tržište je danas, osim deficita tenora, prepuno pjevača i redatelji traže pjevačice koje izgledaju upravo onako kako su oni zamislili. Nadam se predstavama s dobrim redateljima i još boljim dirigentima.

Razgovarao Goran Ivaniš