Oči biološke majke

Oči biološke majke

Washingtonov prvenac miriše na korektno štivo, ali ne i na otkrivanje velikog redateljskog (i umjetničkog) potencijala

Denzel Washington više nije samo holivudski glumac i povremeni producent, nego i redatelj, no to je većprilično stara vijest. Kako to doista izgleda, sada možemo i provjeriti na hrvatskim VHS i DVD izdanjima njegova režijskog debija naslovljena Antwone Fisher. Uvoznici za hrvatsko tržište možda su pogodili kada su odustali od otkupa za kinoprikazivanje, jer unatoč Denzelovoj glumačkoj popularnosti i umjerenim pohvalama koje mu je priskrbio, njegov prvenac miriše na korektno štivo, ali ne i na ono nešto ili na otkrivanje velikog redateljskog (i umjetničkog) potencijala, kao što to barem u polovici slučajeva biva u slučaju zamjene filmskih uloga, odnosno prekvalifikacije američkih glumaca.

Prvo, Washington, koji nije ostao samo iza kamere nego je odigrao jednu od glavnih uloga (vojnog psihijatra!), odabrao je tipičan srednjostrujaški materijal: psihološku dramu tamnoputog američkog marinca, koji se tjeskobno oslobađa potisnutih trauma odrastanja bez roditelja, istodobno tragajući za biološkom obitelji. Drama se tek blago i u površnim naznakama naslanja na socijalne motive i diskurs rase (i rasizma), nešto više na sindrom kršenja (vojne) discipline i zlostavljanja maloljetnika, ali je u cjelini znatno »pojačava« vjerodostojnost priče i njezin egzistencijalno-psihološki teret. Naslovni lik (glumi ga Derek Luke), naime, nije izmišljen, nego stvaran, a detalji njegova životopisa (zapisana i prigodno ukoričena u knjizi) doimaju se dostatno traumatičnima za uprizorenje: majka ga je rodila u zatvoru i odmah odbacila, a oca nikad nije ni vidio. Kao dječaka, seksistički ga je zlostavljala i sadistički maltretirala skrbnica, a sada, kao odrasli marinac, ponaša se razdražljivo i agresivno — ukratko: neprilagođeno.

Liječnik i pacijent

Ulazeći u to životno gradivo raskošnom scenom Fisherova sna o velikoj svečanosti sretne i brojne obitelji na početku filma, kojoj će u nastavku proturječiti provala agresije i sporadični tjeskobni flešbekovi na djetinjstvo u realističnijem ključu, Washington se ipak ponajviše uzdao u njegovu, u početku tešku, ali poslije sve otvoreniju i prisniju, komunikaciju s vojnim psihijatrom. Denzel Washington dodjeljuje sebi (od)većtipiziranu ulogu toleratna i autonomna profesionalca, koji će strpljenjem i razumijevanjem istjerati potisnuto iz pacijenta, ali bez dijaloških lucidnosti ili karakternih genijalnosti koje se mogu naći u njegovih celuloidnih prethodnika. Motiv prijateljstva liječnika i pacijenta sred ’neprijateljske’ okoline, makar je možda autentičan, »opasno« podsjeća na nekoliko novijih filmskih naslova (primjerice, Dobri Will Hunting Gusa van Santa), no rađanje tog odnosa i prijenos emocija s pacijenta na liječnika (koji usput emotivno obnavlja svoju bračnu vezu), u Antwoneu Fisheru ipak nisu dovoljno uvjerljivo motivirani, kao ni mlaka Fisherova romansa (s ljepuškastom Joy Bryant).

Poslovično suzdržani glumac Washington pritom se trudi biti jošsuzdržaniji. Kao redatelj pak uspijeva izvući nekoliko emotivno nabijenih i dramatičnih trenutaka. Najdojmljiviji je svakako žuđeni susret Fishera i njegove prave majke u nekoj sirotinjskoj crnačkoj četvrti. Svoj pravi vrhunac, potkrijepljen svjetlopisom Philippea Rousselota, film ovdje bilježi u jednom praznom i nezainteresiranom pogledu Fisherove posrnule majke, koji sadržajnije i dojmljivije prikazuje socijalnu patologiju od svih prethodno pripremljenih i izrežiranih psihijatrijskih seansi.

Diana Nenadić