Mrzim špicaste cipele i diktaturu tržišta

Mrzim špicaste cipele i diktaturu tržišta

Putnici Slađane Bukovac komoran su ljubavni roman autorice sjajna stila na koju, u budućnosti, treba pripaziti

Misliš li da su Putnici još jedan prilog ženskom pismu?

— To mi je pitanje neko vrijeme bilo dosadno, a sad mi polako postaje nepodnošljivo. Ne, ne vidim svoju knjigu kao prilog ženskom, židovskom, crnačkom, indijanskom, aboridžinskom, ekskolonijalnom, homoseksualnom ili nekom drugom getoiziranom pismu. Mislim da bi se ona radije družila s knjigama po ključu poetičke srodnosti, ako to nije preidealistično tražiti u doba ovakvih površnih etiketa.

Kako objašnjavaš, navodni, procvat ženskoga pisma?

— Pogledaj popis kandidata za nagradu »Jutarnjeg lista«. Samo četvrtina autora su žene. A izdavači uvijek kandidiraju gotovo sve što su od domaćih autora objavili. Koliko bi ih bilo da nema tog procvata?

Za razliku od klasičnoga ženskog pisma, u tvojoj knjizi nema tjelesnosti. Sve je u verbalizaciji. Kako je do toga došlo i zašto si izbjegla pitanja seksualnosti kad si već napisala ljubavni roman?

— Bez seksa moguće su i velike ljubavi, a kamoli ne bi bili ljubavni romani. Meni je seks jedna od najljepših stvari na svijetu, ali nemam potrebu o njemu pisati. Pišem isključivo o onom što u meni postoji kao problem. Osim toga, seks je pomalo ritual i pomalo svet. Nije ga baš nužno uvijek demistificirati. Možda ima smisla ako se čini onako virtuozno kao što je to činila Durasova, ali ja nisam takav virtuoz.

Vjerovao sam da je doba citatolatrije prošlo. Zašto si svoj prvenac nakrcala citatima?

— Nisam tip koji će se brinuti je li vrijeme nečeg prošlo ili nije, je li moderno pisati ovako ili onako. Pišem najpoštenije prema sebi koliko mogu, ne kalkuliram, ne pokušavam se svidjeti pod svaku cijenu. Meni su trebali ti citati, oni su podcrtavali tu osnovnu osobinu glavne junakinje, njezinu papirnatost, neprestanu literarizaciju svega što je okružuje. I trebalo mi je da budu iz tako sumanuto različitih izvora, iz nekakvih marginalnih putopisa, knjiga koje više nitko ne čita, knjiga koje čitaju svi, zastarjelih rječnika, marginalnih filmova, tekstova rock-bendova koji obično nemaju nikakav književni legitimitet. Sav taj kaos književnosti koja se događa na gotovo jednako mnogo razina kao život, i koji u samom tekstu itekako sa životom korespondira. Inače, potpuno mi je nejasno kako bi čovjek mogao išta solidno napisati ako bi neprestano virio drugim piscima preko ramena, i pokušavao biti u skladu s općim trendovima. Nije to isto kao pravljenje cipela. Osim toga, kad smo već kod toga, mene ista stvar izluđuje i kad su u pitanju cipele. Neko vrijeme nigdje nije bilo moguće kupiti ženske cipele koje nisu špicaste. Mrzim špicaste cipele, i osjećam to kao diktaturu tržišta. Nitko ne mora voljeti moje cipele, ni moje citate, ali ne dopuštam da me se terorizira tako površnim razlozima kao što su trendovi. Uostalom, pogledaj neke primjere autora koji su ove godine dospjeli u središte pozornosti, npr. Franzena, ili svježeg nobelovca Coetzeea. Obiteljski roman i interpretacija književnih klasika. A odlični pisci. Koji se ne daju ugurati u neudobnu obuću.

Veći dio tvoje knjige je čisti dijalog, gotovo radiodrama, između Nje i Njega. Zašto nisi provela individualizaciju govornih instanci, tj. zašto On i Ona govore tako isto?

— Ona i On govore isto zato što je njihov dijalog savršena, gotovo telepatska igra, koja u jednom trenutku prestaje biti zabavna i postaje destruktivna. Njihova se sličnost pokazuje mnogo većim problemom od njihovih različitosti. U zbilji je mogućnost da ljudi pronađu takvog sugovornika jednaka nuli, ali mislim da smo dosad već utvrdili da od mene nikad pisca stvarnosne proze.

Zašto si za fatalnog izabrala baš Šveđana, a ne Irca, Nizozemca ili nekog trećeg?

— Šveđani su mi, slično kao i Norvežani, vrlo zanimljiva nacija. Često su iznimno privlačni, visoki i svijetli ljudi, tako da su u neku ruku sinonim za mušku ljepotu. Osim toga, u europskim se okvirima malo koji narod toliko razlikuje od nas. Mi smo siromašni. Oni su bogati. Mi želimo posjedovati stvari. Imati svoj stan, novi auto, dobru garderobu. Oni uglavnom ne žele. Žive u društvenim stanovima, vole u prosjeku deset godina stare automobile, grozno se oblače. Međutim, putuju više nego što je nama to zamislivo, i to od ranog djetinjstva do smrti. Šveđani su primjer nekakva finoga razvijenog svijeta koji polako počinje opstruirati princip masovne proizvodnje, tj. piliti granu na kojoj sjedi. Oni su dekadencija kapitalizma, dok smo mi njegov pubertet. Naravno, tu su i velike razlike u mentalitetu. Ona čuvena opreka sjever — jug.

Putnici se mogu čitati i kao metafora o putu u Europu i priča o europskom identitetu. U toj bi konstelaciji pozivali na oprez pri eurointegraciji. Je li ti to bila namjera?

— Možda samo utoliko što sam pokušala pokazati da bogatije društvo i viši standard ljude ne čine nužno sretnijima. Citat kojim knjiga počinje je iz početnice za učenje švedskog i govori o alkoholizmu kao nacionalnom problemu u toj zemlji. U posljednje desetljeće ili dva taj je problem navodno prilično smanjen, ali zamisli zemlju koja se u priručniku za prvi stupanj učenja jezika ima potrebu pozabaviti tim problemom, odnosno konstatirati ga kao nekakvu svoju negativnu specifičnost.

Za tvoju će se knjigu vezati pojmovi: artificijelnost, intelektualizam, komornost... voliš li čitati knjige s takvim opisom?

— Ne vjerujem u tu lažnu demokratizaciju književnosti, u knjige koje su napisane za sve ljude. Moja knjiga nije za sve ljude, ona je za one koji su obrazovani i senzibilni. Nikad neće postati hit, niti će biti nagrađena, i neće mi donijeti nikakvu materijalnu korist. Ali to je moj izbor. Kao što je vjerojatno predvidljivo, osobno se ne bojim zahtjevnih knjiga. Važno mi je da su dobre. Iako, danas se više ne pišu knjige koje iole obrazovaniji čitatelj ne bi mogao uz minimalan trud pročitati. U usporedbi s tekstovima nadrealista ili Joyceom, sve što nam dospije u ruke sušta je jednostavnost.

Voli li Slađana Bukovac putovati i zašto?

— Svi vole putovati. Samo iz različitih razloga. Zbog shoppinga, hodočašća, razgledanja spomenika, upoznavanja ljudi, širenja horizonata. Osobno nalazim najkorisnijim kad čovjek otputuje da ne poludi. Tad ne treba biti previše izbirljiv s odredištima.

Razgovarao Kruno Lokotar