Kultura i gospodarstvo

Kultura i gospodarstvo

I u svijetu umjetnosti kao i u tenisu postoje ATP-liste, a dirigiranje ili režiranje u Salzburgu donosi mnogo bodova. Profesionalnost i naporan rad ovdje su imperativi; ukoliko ne zadovoljavate uvjete, najbolje vam je spakirati kovčege i otići. No sve se to isplati

Salzburški je festival najpoznatiji i najskuplji na svijetu: tijekom kolovoza to je mjesto na kojem se okuplja europska kulturna elita. Festival je idealan spoj vrhunskih umjetničkih ostvarenja i ekonomske moći koja ih je kadra proizvesti; spoj umjetnosti i turizma, kazališta i marketinga, želje da se vidi i bude viđen.

Posjetitelj koji u Salzburg doputuje na tjedan dana to će zadovoljstvo platiti najmanje dvije tisuće eura, a poželi li bolji hotel ili skuplje karte, cijene vrtoglavo rastu. Svakodnevno možete birati između pet-šest događanja, a kako se u tih mjesec dana izvodi i do deset opera, desetak drama i isto toliko koncerata u ukupno 150 izvedbi, izbor je uistinu velik.

Za razliku od Hrvatske, u kojoj ljetni festivali znače svojevrsnu dislokaciju i disperziju kulturnih zbivanja iz ljeti opustošena Zagreba u više ili manje atraktivna mjesta na Jadranu koja su ostatak godine u kulturnom smislu tek provincijalni zapećci, Salzburg upravo u ljetnim mjesecima oživi i napuni se turistima. Dakako, ne backpackerima iliti ruksakašima s naprtnjačom na leđima, nego turistima čija dnevna potrošnja nerijetko prelazi iznos prosječne hrvatske plaće. Priča o famoznom Salzburger Festspiele zapravo je priča o sretnom braku kulture i ekonomije — napisati nešto o festivalu moguće je samo uzmu li se u obzir njegova obadva aspekta.

Pokretačka snaga

Festival je osnovan početkom dvadesetih prošloga stoljeća, uglavnom na inicijativu redatelja Maxa Reinhardta i pisca Huga von Hoffmanstahla, koji su u tada slabo razvijenu austrijskom gradiću prepoznali veliki kulturni potencijal. Početak nije bio blistav: nastao u razdoblju velike ekonomske krize, naišao je na otpor građana Salzburga, koji su smatrali da će povećan broj gostiju smanjiti ionako oskudne i slabe zalihe hrane u gradu! Danas je festival pokretačka snaga regije te velik broj ljudi živi i zarađuje samo zahvaljujući toj činjenici. Pravi kulturni zamah nastaje nakon rata te odonda festival zadržava visoke profesionalne kriterije, uz stalnu i vjernu publiku. (Podaci kažu da prosječni posjetitelj Festivala na njega dolazi već petnaest godina za redom!)

Andreas Vrtal, šef marketinga i propagande Festivala, osoba je zadužena za sve financijske detalje. Riječ je o besprijekorno odrađenu poslu koji počinje već sa spuštanjem posljednjega zastora; marketinški pogon tada počinje rad na idućoj sezoni. Karte su već od rujna u prodaji i stavljaju se na raspolaganje prvo stalnim posjetiteljima i velikim tvrtkama, pa onda ostalima. Cijena im je za naše pojmove astronomska: od pedeset pa sve do četiri stotine eura za najbolja mjesta i najbolje izvedbe. Na crnom tržištu za pojedine premijere može dosegnuti i tisuću eura! Već u siječnju karte su uglavnom rasprodane, a problem tapkaroša elegantno riješen.

Svaka karta ima svoje ime i prezime, odnosno zna se komu je prodana i teško ju je preprodati. Zarada od prodanih karata uopće nije zanemariva i u boljoj sezoni može dosegnuti i do trideset milijuna eura, što čini otprilike polovicu prihoda (ostatak dolazi od državnih subvencija i sponzora). Važnu ulogu dakako imaju sponzori i mediji. Svaki od pet glavnih sponzora sudjeluje s gotovo šesto tisuća eura, a za taj se novac ne dobiva gotovo ništa. Ekskluzivnost je dovoljan jamac investiranja u kulturu. Sponzori čak nemaju pravo ni na besplatne karte, nego ih kupuju po redovitim cijenama (osigurano im je tek pravo rezervacije). Ovdje nema masovnog dijeljenja karata poznatim i nepoznatim kritičarima, političarima ili bliskim rođacima, kao što je to u nas običaj.

Programiranje bez pritisaka

Helga Rabl-Stadler predsjednica je festivala i ujedno njegov spiritus movens. Prema njezinu iskustvu, jedan je od kreativno najvećih izazova sastavljanje programa, koji mora zadovoljiti sve ukuse bogate, obrazovane i dosta zahtjevne publike. Na sastavljanje programa sponzori nemaju utjecaja, a još je manje on podložan političkim odlukama. O svemu odlučuje stručna ekipa na čijem je čelu umjetnički direktor Peter Ruzicka. Umjetnici su pozvani isključivo prema vlastitim zaslugama i povjerenju da će biti kadri od koncerta, drame, opere ili baleta napraviti prvoklasno ostvarenje.

Konkurencija je jaka i poziv na rad na predstavi smatra se povlasticom i prestižem. To uostalom donosi i znatnu dobit, kako u fiksnom honoraru, tako i u sekundarnim učincima: i u svijetu umjetnosti kao i u tenisu postoje ATP-liste, a dirigiranje ili režiranje u Salzburgu donosi mnogo bodova. Profesionalnost i naporan rad ovdje su imperativi; ukoliko ne zadovoljavate uvjete, najbolje vam je spakirati kovčege i otići. No sve se to isplati. U kuloarima festivala ovoga ljeta govorkalo se o honorarima: oni su dakako tajna, ali se pretpostavlja da poznatiji redatelj dobije pedesetak tisuća eura po predstavi, a dirigenti (poznata imena poput recimo Bouleza, Mutija ili Harnoncourta) i do osamnaest tisuća eura za svaku izvedbu. Ipak, to i nije prava svota, jer najveći dio novca odlazi menedžeru, troškovima boravka, a tu je i dosta visok porez. Najskuplje produkcije mogu stajati i do tri milijuna eura, koliko je navodno koštala jedna prošlogodišnja opera.

Biti vrhunska zvijezda znači biti i dobar biznismen. To tvrdi upravo jedna takva zvijezda, poznati njemačko-kanadski tenor s kojim smo imali prilike razgovarati, a koji je ove sezone svoje umijeće pokazao u Mozartovoj operi La clemenza di Tito. Michael Schade ima rasprodane termine za četiri godine unaprijed, a ipak je u strahu (kao i većina vrhunskih solista iz njegova faha) da će izgubiti posao.

Maliciozni kritičari

Što se tiče kritika i prikaza, i Schade i Simonischek, kao i mnogi drugi s kojima smo razgovarali, dijele mišljenje kako je kritička javnost nepotrebno oštra i često maliciozna. Glumac Peter Simonischek je izrazito nezadovoljan onim što piše većina austrijskih kritičara. I sama predsjednica festivala smatra da su kritičari često nabrušeni i nisu svjesni koliko se u pojedine produkcije ulaže truda i vremena, da bi ih se onda pokopalo jednom izjavom ili kritikom zasnovanom na površnu gledanju s unaprijed oblikovanim stajalištem.

Stajalište dakako oblikuju i vizualni mediji. Nakon posjeta studijima ORF-a i razgovora s Antonom Mayerom, šefom kulturne redakcije koji taj posao radi već desetljećima, stječe se dojam školske preciznosti i informativnosti. I lokalna glasila poput »Salzburger Nachrichten« kulturi posvećuju dovoljno mjesta, no na malo drukčiji način: težište je ipak na kritičnosti. Redakcija zapošljava malen broj ljudi, no vrlo je efikasna. Werner Thuswaldner, urednik kulturne rubrike, smatra da upravo novine igraju važnu ulogu u vrednovanju festivalskoga repertoara, jer one su u Austriji još moćno oružje. Minimalizam je zaštitni znak austrijske kulturne scene: i časopis »Bühne« (kulturmagazin posvećen kazalištu, ali dakako i Festivalu) ima malu redakciju koju tvore svega dvije osobe, no na stotinjak stranica nudi obilje informacija. Austrijska scena nažalost je i dalje dosta konzervativna što se tiče mogućnosti za uspjeh: novinama, radijem i televizijom i dalje vladaju iskusni lavovi i prosječan mladi kritičar ili novinar vrlo će teško dobiti prostor za objavljivanje, a kredibilitet tek onda kad zađe u treću životnu dob. Ovdje, kao i u programu festivala, vlada austrougarska hijerarhija te se znanje i iskustvo više vrednuje od inovativnosti.

Izabrati najbolje

Kao što je već rečeno, ove godine izvedeno je oko sto pedeset dramskih, opernih djela i koncerata. Pogledati i odslušati toliku količinu materijala vjerojatno nije uspio ni jedan posjetitelj ni kritičar. Stoga će od kritičkog osvrta na ovogodišnji program trebati izdvojiti ono najzanimljivije. Izvedbe se održavaju u velikoj i komfornoj dvorani Festspielhausa, u Landestheateru, Mozarteumu te u Perner-Inselu u Halleinu nedaleko Salzburga.

Od opernog programa najviše se očekivalo od Mozartova djela La clemenza di Tito pod ravnanjem Nikolausa Harnoncourta, u režiji Martina Kušeja i izvedbi Bečke filharmonije. Uz autoritativno vođenje orkestra svakako treba spomenuti i originalna scenografska rješenja. Harnoncourt je vrstan interpretator Mozarta (u nadolazećoj Mozartovoj godini planiraju se izvesti sve njegove opere, a otvaranjem će 2006. ravnati upravo Harnoncourt izvedbom Figarova pira).

I kritika i publika bila je zbunjena završetkom opere, odnosno nespretnom, ali vrlo sugestivno izvedenom posljednjom scenom koja upućuje na Kušejev jasan politički komentar. Osim Mozarta, tu su još i Verdijev Don Carlos (dirigent Valerij Gergiev), zatim Hoffmannove priče, Mozartov Don Giovanni (opet Harnoncourt i vrlo dopadljiva i originalna Kušejeva scenska rješenja), zatim Otmica iz Saraja te kostimografski šarolika L’Upupa.

Büchnerov Woyzeck i Schnitzlerova Daleka zemlja idu u klasični dramski repertoar. Tu su još i djela Christe Wolf i Elfriede Jelinek. No nedvojbeno najzanimljivija i ujedno najdiskutabilnija dramska predstava obrada je klasične Ibsenove poeme Peer Gynt. Izvedena u Halleinu u ambijentu koji svjetonazorski i prostorno neobično nalikuje zagrebačkom ZKM-u, dvoiposatna izvedba u režiji i koreografiji Johanna Kresnika izazvala je oprečne komentare, kako u gledatelja koji su je prilično rezervirano primili, tako i u kritike (koja je uglavnom ipak bila blagonaklona).

Na granici negledljivosti

Peer Gynt pravi je primjer političkoga teatra nastao na zasadama njemačke škole i pod duhovnim mentorstvom Heinera Müllera, no Kresnik je cijelu stvar prilično zakomplicirao i idejnu stranu projekta nategnuo do granice negledljivosti (čemu je doduše pridonijela i temperatura od četrdesetak stupnjeva u dvorani zbog koje su gledatelji povremeno kolabirali). Poriv za dramatizacijom komada on ne nalazi samo u njegovim poetskim elementima (putovanje kroz snove i nepoznate predjele ljudske mašte), nego i u političkom kontekstu.

Poanta Ibsenove drame priča je o čovjeku koji odlaskom u daleki svijet završi u ludilu, a poenta Kresnikove predstave pripovijest je o neuspješnoj revoluciji, odnosno tjelesnom umjesto duhovnom putovanju. No vrlo originalna mizanscenska rješenja, halucinantna muzika, snažan i uznemirujući vizualni dojam te scenografija koja koketira s mitologijom, nažalost, podlegle su pomalo jeftinu političkom iščitavanju koje između političke revolucije i one koja se zbiva u čovjeku kao živom biću nedvojbeno favorizira prvu.

Od preostalih drama, tu je i sjajna izvedba već tradicionalnoga Jedermanna (Svatkovića), koji se na otvorenom prostoru Domplatza izvodi još od razdoblja Hofmannstahla. Ove godine vrlo snažnu i uvjerljivu ulogu čovjeka (a to smo svi mi, upućuje Hofmannstahl) koji shvaća usmrtivost i prolaznost života dao je već spomenuti Peter Simonischek. Posebno je zanimljiv Young Directors Project u kojem su prikazivana off-ostvarenja mladih i nedovoljno afirmiranih, ali zato provokativnih i darovitih redatelja. Najbolja predstava u tom ciklusu svakako je dovitljivo režirana i scenografski imaginativna obrada Pasolinijeva Svinjca u režiji Antonija Latelle (zagrebačkoj publici to je ime poznatije kao ime redatelja Genetove Querelle s gostovanjem na nedavnom Festivalu svjetskog kazališta).

Festival kao svečanost

Salzburger Festspiele ponajprije je namijenjen europskom višem sloju, koji ima i plaćevne mogućnosti i kulturno obrazovanje. Sustav vrijednosti velikim dijelom stvaraju publika i sami umjetnici.

Paralele između sličnih manifestacija kao što su one u Beču (Wiener Festwochen), Bayreuthu ili Veroni doduše postoje, no Salzburški je festival — kako tvrde oni koji ga već desetljećima posjećuju — nešto posebno. Posebnost se nalazi upravo u činjenici da kultura u tih mjesec dana postaje tržišno isplativ spektakl u kojem treba sudjelovati želite li biti priznati kao kulturno relevantan subjekt. A to je oblik legitimacije kakav vam nijedan drugi festival na svijetu neće moći priskrbiti.

Tonči Valentić