Vijenac 255

Kazalište

Gradsko kazalište mladih Split: Georges Feydeau, Biž’ ća, ne motaj se gola, red. Vanča Kljaković

Korleone batler

Vanča Kljaković je i ove sezone nastavio prerađivati i smještati u splitsku sredinu, s njezinim aktualnim kolokvijalnim govorom, ona djela koja su joj po mentalitetu likova i ritmičkim osobinama vrlo bliska.

Gradsko kazalište mladih Split: Georges Feydeau, Biž’ ća, ne motaj se gola, red. Vanča Kljaković

Korleone batler

Vanča Kljaković je i ove sezone nastavio prerađivati i smještati u splitsku sredinu, s njezinim aktualnim kolokvijalnim govorom, ona djela koja su joj po mentalitetu likova i ritmičkim osobinama vrlo bliska. Pa kako to najčešće rezultira dojmom o izvornom splitskom djelu, scena vrlo brzo uspostavlja komunikaciju s gledalištem. A to je, dakako na radost publike željne svoga pučkog kazališta, bio slučaj i s predstavom Biž’ ća, ne motaj se gola u GKM Split.

Riječ je o preradi koja Feydeauovo vodviljsko nadigravanje posesivnog buržuja sa ženom sklonom vizualnom oslobađanju svojih draži smješta u dom našega saborskog zastupnika, Splićanina. A on, i sam malograđanin, nikako ne može izaći na kraj s količinom naglo nadošla snobizma svoje lijepe žene. I u toj posve neobveznoj i posve bezazlenoj pretpostavci satiričkog angažmana, glumci su na čelu s Vladimirom Davidovićem, kao sabornikom Marinom, zaista uspostavili posve prisan kontakt s nasmijanim gledalištem.

U ulozi tajkuna zbunjena ženskim dražima uvjerljivo je djelovao Filip Radoš (predsjednik općine Bačani Donji), kojeg je primijereno odjenula kostimografkinja Vida Tučan. Valja svakako spomenuti i dojmljivu epizodu Franka Strmotića u ulozi novinara »Slobodene Dalmacije«, koji mimo volje i osobnih nagnuća piše i on što ne želi pisati. Kao Korleone u funkciji batlera (!) u stanu saborskoga zastupnika smijeh je poticao i Vinko Mihanović.

U ulozi razgolićene (ali s mjerom i ukusom!) Agneze, Marinove supruge, pokazala se kao obećavajuća glumačka prinova GKM Split Jasmina Žiljak, pa je ovo prigoda da joj sa sviješću o tome koliko se glumac lakše iskazuje autentičnijom dramskog osobom kad igra na svom domicilnom dijalektu nego na književnom jeziku valja uz dobrodošlicu poželjeti isto takve uspjehe i u komadima drukčijega jezičnog obilježja.

Vlatko Perković

Vijenac 255

255 - 11. prosinca 2003. | Arhiva

Klikni za povratak