Kolaž duhovitoga nonsensa

Kolaž duhovitoga nonsensa

Uvijek iznova sposoban uskomešati moralne indignacije u svojih (napose suvremenika) kritičara (koji su ga sa zgražanjem povezivali s francuskim dekadentima), veliko ime engleske i svjetske književnosti Oscar Wilde — iako ne osobito plodan autor, rado je uprizorivan (i citiran) i u suvremenim medijima. Važno je zvati se Ernest komedija je (farsa zamjene identiteta) nastala u njegovu zrelijem razdoblju. Objavljena godinu prije smrti (1899), jedno je od najiskričavijih djela nacionalne mu književnosti — čisti kolaž duhovitog nonsensa koji visokim artizmom i estetskim preispitivanjem relacija dobra-zla, morala-nemorala, kao konstanti njegovih umjetničkih traganja, razotkriva hipokriziju viktorijanskoga ćudoređa i običaja ondašnjega visokog društva.

Redatelj i scenarist Oliver Parker (kojem to nije prvi susret s Wildeom, jer je ekranizirao i njegova Idealnog supruga), u svrhu modernizacije komada, aranžmanski preobilato i samoproizvoljno rabi cut/paste plus još ponešto tehniku, skicirajući time priču i likove samo plošno, odnosno ne obraćajući pažnju na detalje — kako priče (upravo obrnuto — eksplicirajući sve one fine nijanse autorovih nedorečenosti), tako ni karakterizacije likova. Dijalog pak Wildeovih oštroumnih linija ne može se prekriti, on vrca iz svakoga kadra (posebice onaj između Jacka / Ernesta i buduće mu punice, Colin Firth — Judi Dench).

Vajldovska figura

No umjesto u profinjenu pjenušavost, razigranu mušičavost pustopašnu obijesnost, intelektualnu lepršavost, te klizeću lakoću izvedbe, Parker tekst radije pakira u još jedan tipični britanski komad (gotovo) televizijske produkcije, uštogljeno dostojanstven i usiljeno ozbiljan, banalno preuredan i sitničavo revan — do granica neukusa; s odveć prostudiranim interakcijama među likovima, što pak rezultira povremeno monotono sporim pauzama u radnji te što je za (bilo koji) Wildeov tekst, koji odiše misaonošću i bezbrižnošću, a prije svega neusiljenom lakoćom, te koji bi se trebao odvijati kao u jednom dahu ili kroz ples — naprosto nedopustivo.

Začudno, ni kvaliteta glumačke ekipe (Colin Firth, Rupert Everett, Frances O’Connor, Reese Witherspoon, Judi Dench) nije dovoljno pripomogla — kao da se nitko nije trudio, odnosno uživio u ulogu, a što se posebice odnosi na muški dio ansambla — Firtha, svikla na kostimirane role; te posebice Everetta, čisti prototip vajldovske figure, koji ga je već toliko puta apsorbirao (od suradnje s Parkerom na Idealnom suprugu do tumačenja piščeva alter-ega, Lorda Henryja Wottona, u Slici Doriana Graya na kazališnim daskama). Ovaj put svom Algyju / Ernestu ne udahnjuje pravi život i potrebnu plošnost s dubinom, nego ga — nezainteresirano i bez energije, ostavlja visjeti, nedorečena, na pola puta između romantična viteza u sjajnom oklopu (kakvim ga voli zamišljati mlada Cecily u svojim fascinantnim, prerafaelitskom simbolikom natopljenim sanjarenjima) i dokona, no elokventna beskičmenjaka, što je nešto bliže realnosti.

Ipak, autorova britkost ostaje, te je za konzumenta sklona filmovima koji počivaju radije na riječima negoli djelima Važno je zvati se Ernest (iako ne pripada u najbolje adaptacije ove drame) uradak uz kojega se posve solidno može provesti poslijepodne.

Katarina Marić