Kaotične žene, neadekvatni muškarci

Kaotične žene, neadekvatni muškarci

Predstava je podijeljena u devet scena koje u izričaju variraju od snažnih kazališnih slika s jedva naznačenim kretanjem, preko mimskih minijatura do čistih plesnih dijelova

Nakon dugogodišnje karijere plesačice te predana djelovanja na hrvatskoj plesnoj sceni kao umjetnička voditeljica Zagrebačkoga plesnog ansambla, suradnica za scenski pokret mnogim eminentnim redateljima, ravnateljica i osnivačica Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, Snježana se Abramović (konačno!) predstavila kao autorica cjelovečernje predstave. Nešto, možda, sasvim osobno, nova premijera Zagrebačkoga plesnog ansambla, nastala u suradnji s Teatrom ITD, premijerno je izvedena 29. studenoga u velikoj dvorani Teatra ITD.

Nešto, možda, sasvim osobno bavi se autoričinim unutarnjim svijetom, kao niz slika o ženskoj žudnji, kaotičnoj potrazi za identitetom i opsesivnim muško-ženskim odnosima. Točno opisana u programskoj knjižici kao onirička ikonofilija i restrukturiranje vlastitih malih povijesti, predstava isprepliće autoričine ikone / opsesije u nadrealnu, autoironičnu i uznemirenu cjelinu. Opsesije ili lajtmotivi predstave (cipele s visokom potpeticom, tango, ružičaste haljinice, erotizirano donje rublje) pojavljuju se u čudnim kombinacijama (npr. tai-chi pokreti s cipelom u rukama) stvarajući dojam sna u kojem se najsnažniji dojmovi miješaju u čitljivu, ali zbrkanu cjelinu.

Djevojačke haljinice i erotične cipele

Predstava je podijeljena u devet scena koje u izričaju variraju od snažnih kazališnih slika s jedva naznačenim kretanjem, preko mimskih minijatura do čistih plesnih dijelova. Taj je stilski eklekticizam odlično uravnotežen, ponajprije dramaturškom potporom Saše Božića.

Predstavu otvara slika u kojoj šest izvođača u bijelim košuljama i crnim hlačama uvode u teme predstave: istodobno vidimo nervozni solo, opsesivno preslagivanje odjeće i glancanje cipela, tango, tai-chi. Iz tog sna o androginiji plesači se razodijevaju u nizu plesnih kontakata, otvarajući temu seksualnosti i muško-ženskih odnosa. Njihova ženskost i muškost ovdje je označena modernim donjim rubljem — za žene to je erotizirana, otkrivajuća varijanta. Jedan par predaje se dugom poljupcu, no taj odnos ostaje bez razvoja — slika neostvarene žudnje.

U sljedećoj sceni plesačice se odijevaju u ružičaste, lagane haljinice, parafrazu baletnih tutua, i crne štikle. Ulaze u kaotični ples, koji se prekida i ponovno započinje komandama Stop i Go. Plesačice padaju s potpetica, cipele lete, a one djeluju kao zaglavljenje između dva identiteta, onoga djevojačkih haljinica i onog erotičnih cipela. U sljedećoj sceni, dva plesača, suprotstavljeni su kao-onaj-za-kojim-se-žudi, mekani plesač u apstraktnu pokretu i onaj-koji-je-statičan koji neprestano optužujući viče (na ženu): Kasniš! Snažna i gotovo zastrašujuća scena u kojoj posvemašnji nedostatak humora ili odmaka ne ostavlja prostor za moguću komunikaciju.

Muško-ženska komunikacija ipak se uspostavlja, tangom. No ni tu ne postoji zajedništvo — jedan par je u hladnom, općenitom plesu, dok je drugi par zaokupljen traženjem savršene forme. Plesačica namješta partnera i penje se po njemu pokušavajući zauzeti savršenu pozu. On, poput lutka predan njezinoj manipulaciji, ne uspijeva zadovoljiti. Sve bjesnija, ona ga ostavlja, poput ljušture, na podu.

Tjeskobni fandango

Predstava završava (prema koreografskoj napomeni epilog je nazvan: tjeskobnim fandangom), s dva odlična sola — žena na rubu histerije koja razmatra moguće načine samoubojstva (na sreću na duhovit, gotovo almodovarski način) i završna slika plesačice koja pleše bez prestanka, sve više se umarajući i sve teže dišući, no ne napuštajući svoje crne potpetice i plesnu haljinicu.

Odsutnost toplih, razvijenih muško-ženskih odnosa istinska je tema ove predstave, a iznenađuje i zanemarivanje kompleksnijih ženskih odnosa. Jedini ženski duet pozicioniran je nasuprot dvama muško-ženskim parovima u tangu — one, identično odjevene, u identičnom polaganom, povijenom pokretu, ne otvaraju alternativu očito neuspješnim plesovima. Iako u paru, one su bez kontakta i doimaju se kao dvije-bez-njega. Do ženske suradnje dolazi tek u agresiji protiv muškarca.

Snježana Abramović gotovo dirljivom i naivnom otvorenošću pripušta nas u svijet svojih žudnji, frustracija i snova. Ona to čini bez cenzure, s gotovo naivnim povjerenjem. To je svijet nemira i samoironije, određen stereotipnim rodnim ikonama koje neprestano naviru i sprječavaju ispunjenje. Začuđuje, gotovo zabrinjava, da autorica ne ostavlja prostora ni mogućnost izlaska iz tih ograničenja. Tako predstava ostaje zaista nešto sasvim osobno i, iako polazi iz široke teme ženske žudnje, ne uspijeva vlastitu priču izdignuti na univerzalniju razinu. No kako je već u samu naslovu predstave naglašeno — priča je to o vlastitom svijetu, onome koji postoji samo s vlastite, unutranje strane očiju.

Plesači Zagrebačkoga plesnog ansambla pokazali su zavidnu izvođačku zrelost. Nadasve Zrinka Lukčec, koja je osvajala duhovitošću i energijom, a nježnija Andreja Široki odigrala je nekoliko odličnih, lucidnih minijatura. Ana Krajtmajer predstavila se kao plesačica snažne osobnosti, a diskretna Darija Doždor zaokružila je žensku četvorku. Branko Banković i Ognjen Vučinović odlično su se snalazili u plesačkim, kao i u izvođačkim zadacima.

Ostali iz autorske ekipe, kostimografkinja Đenisa Pecotić, skladatelji Hrvoje Nikšić i Sven Pavlović te oblikovatelj svjetla Branko Cvjetičanin, u potpunosti su poduprli autoričin svijet. Tako je predstava Nešto, možda, sasvim osobno dorađena, zaokružena cjelina, snažnih, kaotičnih slika, i ponešto nejasne namjere.

Iva Nerina Sibila