Jer ti ne znaš govoriti ništa osim riječi

Jer ti ne znaš govoriti ništa osim riječi

Poezija Slađane Bukovac govori o ljubavi i problemima u komunikaciji, ali sjajno komunicira s muzama i čitateljima

Slađana Bukovac (Glina, 1971) novinarstvom u području kulture bavi se već dulje vrijeme, a romanom Putnici na sebe je skrenula pozornost kao autorica koja obećava. Svi koji su imali prilike pročitati njezin prvenac vjerojatno su uočili razvijen smisao za poetizaciju i pomislili — pa ona bi sigurno pisala odličnu poeziju. I, doista, ona to čini.

Poezija Slađane Bukovac ljubavne je tematike, po ugođaju najčešće nostalgična, ponekad melankolična. Njezina lirika, zapravo, neprestano otvara pitanje komunikacije (jer ti ne znaš govoriti ništa osim riječi... da si i kad si tu / za mene jednako nedostupan... Kao da razgovaram sa sarkofagom), a jedna od boljih definicija ljubavi kaže da je ljubav ništa drugo do razumijevanje.

Njezini stihovi ponekad su nenametljive gnome ili aforizmi, skladno ukomponirani u cjelovitost pjesme. Dojma sam da bi poeziji poput njezine ipak bolje odgovarao strofičan oblik koji bi je dodatno ritmizirao, usložio kompoziciju i bolje istaknuo ljepotu manjih cjelina.

Bilo kako bilo, Slađana je djevojka koja obećava još na jednom polju, i njezinu zbirku valja očekivati s nestrpljenjem.

Kruno Lokotar

Bliskost

Cijelu noć mi je ujednačenim pokretima milovao kosu

pušeći prekriženih nogu hašiš

s mojom glavom preko koljena

imao je u sebi nekakvu čestitost iz vesterna

nikad ne bi pucao čovjeku u leđa, prodao naivcu lošeg konja

živio je uglavnom od kockanja

nisu ga zanimale žene, pa je zato on zanimao njih

jednom je nonšalantno ispričao priču

o djevojci zbog koje se umalo ubio

smiješio se kao da se radi o nekom trećem

svi su se u sobi zgledali

čemu povlačiti jednakost

između hrabrosti i slabosti

cijelu noć je milovao moju kosu

besciljnim pokretima dlana vođenog glatkoćom

i neprestano se vraćao da provjeri njezinu izvjesnost

bila sam toliko opuštena da nisam mogla zaspati

nitko me nije tako shvatio kao sklupčanu mačku

onda su pred jutro svi otišli

pitao je

može li dok spava staviti ruku na moje grudi

izgledalo mi je sasvim u redu

satima se nismo pomaknuli

ni on

ni ja

ni njegova ruka

iscrpljena tako dugim ugađanjem kosi

bilo je divno do koje mjere jedno od drugog ništa nismo željeli

koliko između nas nije postojalo ništa

od toga je nastala takva bliskost

Retuširanje

S tih tvojih fotografija nestala je žena

a bila je svrha i smisao putovanja

i još više

još puno više od toga

čak joj je ime značilo nužno kretanje

ako je nekomu do toga da vjeruje u takve stvari

i njezinu privrženost

ne bi trebalo pometati po lažnim antiknim komodama

samo zato što se nije uklopila u obrazac

i bila dobra Penelopa, dorski statična

uostalom

samo je ona mogla izgovoriti

imena sela kroz koja ste prolazili

a da to zvuči jednako ljupko kao sela sama

i ujutro je mogla došetati s kruhom pod miškom

na način zbog kojeg Francuzi obožavaju ženske grudi

sumnjivo mladolika

protiv čega, srećom po tebe, ne postoji zakon

sumnjivo krhka da bi bila stvarno, stvarno utočište

u jeziku u kojeg se ljudi zaljubljuju

do vrtoglavice

gubitka morala

potpunog zaborava.

Tijekom vašeg putovanja

ona je nekakva Beatrice

koja će te provesti kroz sve njegove krugove

uključujujući misiju kupovine žvakalica s okusom jabuke

u malom tabacu na trgu sa sažaljivom fontanom

gdje bi tvoj turistički izgovor

razorio opušteno ćaskanje s prodavačicom

i zasigurno ne bi bio ničim nagrađen, posebice ne

osmijehom zapakiranim u gomilu pušačkih bora

upućenim umilnoj brbljivosti

privilegiranoj nedužnosti

ah

sjećaš li se uopće nedužnosti, u bilo kojem značenju riječi, daj što daš

te nekakve Beatrice nema na fotografijama

posvud samo ti

dosadan i sam

tako očito nedostatan za zabavna putovanja

njezino odsustvo neprestano raste

daleko važnije od tvojeg prisustva

stoga prosvjedujemo agresivnom šutnjom

okupljeni u izgladnjeli čopor

iza tvojih intelektalnih leđa,

ne baš hranjivih

Kao dva oblaka

Kao dva oblaka

pokupili smo svu šutnju koja se nalazila usput

i istresli je za ovaj stol

postoji li još ijedna jedina rečenica kojom možemo

pokrenuti razgovor

prekinuti šutnju koja pljušti po lažnom mramoru kao kiša napojnica

dosadno je

tvoje lijepe snažne podlaktice

bez kojih nekad nije imalo smisla zaspati

toliko dugo si me navikao na svoju odsutnost da si me

konačno sasvim navikao

kao u priči o magaracu kojeg su učili da ne jede

na stolu tvoja Stella i moj Heineken

rekla sam

između mene i preljuba stoje dva Heinekena

ali još se zadržavam na jednom

postoji li takva rečenica

koja bi mogla promijeniti dijelove koji su se potrošili usljed rada u lošim uvjetima

usljed nemarnog održavanja

nemoj reći da si umoran

umoran sam, kažeš

to me beznadno živcira

ta rečenica kojom već godinama konstatiraš

da si i kad si tu

za mene jednako nedostupan

nakon što odem

osjećam olakšanje

kamenje makadama svijetli pod automobilskim farovima

Stonesi na radiju

već sam u krevetu kad zvoni telefon

provjeravaš jesam li sigurno stigla

jer je moj džip star i curi mu hladnjak

i nisi bio siguran jesam li se sjetila provjeriti vodu

Kuća za ptice

Drvena kuća s trijemom i

pretjerano izrezbarenom ogradom

kao posljedica dugačke zime u kojoj se ne događa ništa

osim snova kojima neprestano dosađuje buđenje

i prelijevanja mračnih dana u slijepe noći

ispred ograde

lažni borovi od suhih češera obojenih u zeleno

lažni mali prozori i otvor umjesto vrata

sve nevješto uokvireno kistom

dirljivo kao šumske jagode na dlanu seljaka

unutra stanuju očeve ptice

male, neugledne, nevažne

zbog njih je rastjerao vjeverice

žrtvovao užitak da ih nepomičan dugo promatra dok skaču s grane na granu

ljupka spretnost i šašavi repovi iz crtića

rastjerao je i jastrebove

koji su u sve užim krugovima kružili nad tlom

premda je volio gledati koliko dugo traju

između dva zamaha krilima

onda je došla mačka

mršava i umiljata

odnekud iz šume

pokleknuo je

razorila je njegovu dosljednost

danima ju je pokušavao naučiti da ne vreba ptice

naravno da je znao da je to besmisleno

jedno jutro mačka je sjedila na krovu kućice

oblizivala je šape

mogla sam mu reći da je ponekad važno donositi

vrlo isključive odluke

ali previše smo slični

Listopad

Gledala sam

kako na ulici razgovaraš s nekom ženom koja nije znala

lijepo starjeti

ruku si joj savio iza svojih leđa

kao nešto što si posudio i možeš vratiti kad se slučajno

nađeš u kvartu da bi imao izliku za palačinke i kavu

prstiju beskompromisno isprepletenih s njezinima

kao crne i bijele tipke pijanina

ili način na koji automobili iz dva smjera naizmjence ulaze u jednu traku

imala je loše obojenu kosu

nečemu si se smijao

bilo je neodoljivo

kao što tvoja tjelesnost uglavnom jest

neprecizno to nazivaš komunikacijom dodirom

umjesto da kažeš

isključivo dodirom

a u tome je čarolija

u isključivosti

jer ti ne znaš govoriti ništa osim riječi

stvarno si jezivo kratkovidan

ne slušaš dovoljno dobro da bi čuo bilo što što već ne znaš

i upravo i kad bi se sve to moglo uspješno operirati

ne bi ti se svidjelo imati toliko novih pomoćnika

nepouzdanih doušničkih njuški

za rundu spremnih odati

čak i tajne o kojima ih nitko ne pita

o listopadu, na primjer

o važnosti tog mjeseca u sveukupnom poretku stvari

s obzirom na trenutak

kad se netko tijekom ponoćne šetnje ispod platana

sagnuo i pružio ti divlji kesten

a ti si bio temeljito nespreman

i odjednom si se uplašio da to nije igra i da obavezuje

okrugli smeđi teret boje ispoliranog mahagonija

iz ruke stvorenja od kojeg se nikad sasvim nisi uspio

razlikovati

i onda si izveo jedan od svojih savršenih dodira

na licu za koje nikad nećemo saznati je li pripadalo ženi ili muškarcu

i ta osoba se rasplakala pljuskom ekvatorijalnog pojasa

osjetila se nemogućnom uzvratiti

na tu taktilnu virtuoznost jednako manijakalnu

kao oslikavanje svoda koji se ne vidi s tla

na kraju je ostao taj kesten

koji već desetljećima premećeš po vrećicama s

neispravnim kemijskim olovkama

ponekad ga staviš u udubljenje dlana kao mali vagon

između tračnica linije glave i linije srca

i čudiš se

kako samo uspijeva ostati tako svjež

Monopol na nedostajanje

Imam monopol na nedostajanje

kontrolni paket dionica

ako netko utvrdi da ne može bez tebe

mora proći kroz otmjeno predvorje mog poslovnog

imperija

javiti se osobnoj tajnici primljenoj preko rigoroznog

natječaja

dok ga ne pozovem, čekati

u udobnoj fotelji s pogledom na dosadne litografije

s nekakvih lijevih aukcija

koje djeluju kao da su isporučene s namještajem

po kriteriju podudaranja boja

u svojoj sobi imam olabavljenu kravatu, podsukane manžete, ormarić najboljeg viskija koji pijem nakon što odurlam nekom na telefon da se sa mnom ne može tako zajebavati

nesretnici koji uđu ne osjećaju se dobro

osobno se oko toga potrudim

jer

gdje su bili kad tebe — nedostajanje nije koštalo ništa,

a bilo je užasna gnjavaža

kad je stvarno trebalo potegnuti

skupljati od susjeda, prijatelja, ljubavnica

jedan do dva listića tebe — nedostatka, zgužvana ispod televizora,

u ladici s opomenama pred isključenje, u plehnatim kuhinjskim limenkama

kad je trebalo trošiti više potplata nego Jehovin svjedok

zakotrljati riječ profit

imati izdržljiv želudac i viziju koja ne blijedi

posrćući pod torbom krcatom nedostatka

tebe

mojeg najvažnijeg razloga

mojeg najnježnijeg smisla

Ne komuniciraš

Kao da razgovaram sa sarkofagom

ili

ono sjedenje u bolničkoj čekaonici

kad po izrazu lica osoblja pokušavaš zaključiti

je li netko živ ili nije živ

a osoblje uopće nema izraz lica namijenjen tvojoj brizi

osoblje misli koliko bi zarađivalo na Zapadu

i na kraj smjene

i kad sestra nogom udari aparat za kavu

samo znači da je to jedino što pali ništa osobno, a ti se

ufuravaš

tražiš znakove u rasporedu stolica, u broju slova na

vratima, u koracima koji odjekuju hodnikom

pogotovo u njima

tražiš znakove

poludjet ćeš ako ih ne slijediš, poludjet ćeš ako ih slijediš

tamo unutra

netko postoji ili ne postoji više

nedostaje ti čulo kojim ćeš osjetiti razliku

nedostaje ti sposobnost da predvidiš budućnost

glupo je razmišljati o tome kao o nepravdi ali ipak razmišljaš

kako bi bilo da je svijet drugačiji

kad kažem jebi ga jebi ga jebi ga

da znaš što to znači

ili da odemo još korak dalje

da priznaš da znaš

prije nego što se predoziram vlastitim izmišljotinama

i nađu me golu i lijepu među skupim plahtama

otkrit će se da postoji samo jedan sarkofag koji mi pristaje

ekskluzivno, kao Pepeljugina obuća

Ne komuniciraš 2

Pokušavam dresirati mobitel

za to ne postoje instruktori, priručnici,

hrana savršeno uravnoteženih sastojaka

samo moj dar za neuspjeh i bezizlazno

i osnove nepoznavanja tehnike

toliko da shvatiš da je slično kao sa psima

samo potpuno suprotno

mobitel je relativno jednostavno naučio

donositi papuče

hodati na stražnjim nogama

razlikovati ulične mačke od susjedovih

štoviše

uvijek zna koliko je sati

zna izvesti osnovne računske operacije s cijelim brojevima

i uistinu nikad ne griješi

ujutro me budi za posao

ako nagazim na njega, disciplinirano šuti

zatvara oči dok ga kupam

u mraku širi zjenice

pamti moje prijatelje

pamti čak i ljude koji mi trebaju, iako ih je uistinu previše

ali kad ga zamolim najjednostavniju od svih stvari

da zalaje, zacvrkuće, zavrišti, zazvoni

da se odazove, kad već vidi da neprestano buljim u njega

on šuti tvrdoglav kao mazga

mogu mu ja pisati pjesme, ali i to je uzalud

Posljednje Silvestrovo u predratnoj Bosni

Vlak je bio prazan

osvijetljena bajka

posljednje Silvestrovo u predratnoj Bosni

slutnja crnih nespretnih planina lijevo i desno od tračnica

mračnih od ugljenokopa

od mitova o rudarima koji prebacuju normu i kad ih

mjesecima ne plate

onda večernje vijesti odzvanjaju od njihovog štrajka

ništa nije moglo dovesti političare do takvog očaja

kao odbijanje udarnika da se vrate s puta u središte Zemlje

otisnuti na novčanicama, jednako kao izumitelji i vladari

bila je lijepa ta melodramatična slabost prema rudarima

u predratnoj Bosni

kroz koju smo prolazili vlakom bez putnika

što nas je navelo da plešemo hodnicima vagona

i cijelu noć ne odustanemo od traženja kupea koji ima i

grijanje i zavjese

u Doboju bi trebali ući radnici zeničke željezare koji putuju u prvu smjenu

preglasni, sa svojim bezobličnim kapama

ali ih nema

nema ih ni u Zavidovićima

vlak je dalje jurio kroz snijeg, ususret praskozorju

ružnim četvrtastim kućama s piramidalnim krovovima

i cipelama poslaganim na otiraču

kondukteri su drijemali u uniformama

čija se tkanina od istrošenosti sjajila kao ulašteno srebro

kao i uvijek

Sarajevo je došlo iznenada

kao i uvijek

nije ostavljalo mjesta za ravnodušnost

svojim ulicama koje se pružaju visoko u planine dok ne

polete, kao na Chagallovim slikama

svojim minaretima nalik na divovske olovke od marcipana

kad smo izašli iz vlaka

bilo je toliko hladno da su naši kaputi izgledali smiješno

kao da smo stigli do samog srca Ledene Kraljice

a ne kod prijatelja koji su probdjeli noć

da bi nas uspjeli dočekati tako rano

srećom

posljednjeg predratnog Silvestrova u Bosni

nismo imali pojma da je to neponovljivo