Jazz-gitaristi

Nedavni koncerti ansambla Sich Swing Orchestra, te napose jedan od njegova osnivača gitarista i bendžpista Krešimira Tomića Bonze na varaždinskom festivalu tradicionalnog jazza i sad ovom posljednjem, prosinačkom, održanom u zagrebačkom klubu Art-net u organizaciji Hrvatskoga jazz-kluba, ponukali su me da se u ovoj rubrici osvrnem na gitaru kao instrument u našem jazzu. Ponukale su me na to dijelom i sad već starije fotografije koje su mi nakon duljeg vremena dopale ruku, a na kojima sam ovjekovječio skupinu gitarista, polaznika klase profesora i našega vrsnog pedagoga Aleksandra Bubanovića. Taj je bard naše jazz-gitare prije više godina u sklopu Zabavno-glazbenog odjela Škole V. Lisinski, na kojoj je djelovao, osnovao tada i prvi, i dosad jedini, big band sastavljen od samih gitarista, što je bio i ostao novum naše jazz-scene budući da su za nj bili potrebni i posebno pisani aranžmani, a iz njega su potekli brojni kvalitetni gitaristi.

Tradicija jazz-gitare

Zagreb se oduvijek mogao pohvaliti tradicijom jazz-gitare, bio je rasadnikom vrlo dobrih glazbenika na tom instrumentu. Našu su najstariju generaciju legendarnih Hoffmana, Francetića, Smoleja i drugih naslijedili Bubanović, Herman, Brunšmid i Korbar, a većini su od njih uzorima tada bili američki gitarist Eddie Lang, te napose belgijski Ciganin Django Reinhardt. Nakon Drugoga svjetskog rata stasat će pod utjecajem modernijih američkih jazz-gitarista jedna nova grupa na čelu s izvrsnim Milanom Lulićem te nešto kasnije s Igorom Čaplinskim i Damirom Dičićem, sve glazbenicima zapažene međunarodne reputacije. Gledajući unatrag desetljeća i više, zamjetno je da gitara u našem jazzu ostaje i nadalje važan instrument u rukama mlađih glazbenika, ali se u njihovu broju zapažaju razlike u edukaciji i različitim afinitetima. S jedne su strane, nazovimo ih tako, modernisti i predstavnici fuzijskoga jazza u raznim varijantama. Od ovih prvih valja spomenuti Ratka Zjaču, diplomanta Kraljevskoga jazz konzervatorija u Rotterdamu i već međunarodno priznata jazz-gitarista, zatim Renata Rožića, koji pretežito djeluje u Kölnu, te posebno Darka Jurkovića iz Rijeke, u Grazu diplomirana magistra jazz-gitare, jedinog u nas koji je svladao taping-tehnuiku sviranja instrumenta, koju je inovirao američki autodidakt Stanley Jordan. S Kvarnera dolazi naš u ovom trenutku vodeći gitarist i skladatelj fuzijskoga jazza Elvis Stanić, a ne bi trebalo zaboraviti ni stalnoga člana Big banda Hrvatske radiotelevizije Milivoja Majdaka. Sve su to već provjereni jazz-gitaristi, ali se dakako pojavljuju i mlađi.

Cool Kapec

Nakon odlaska perspektivnoga Zorana Rebrovića u Sjedinjene Američke Države pojavljuju se u Zagrebu opet nova imena. Ante Gelo već je afirmirani jazz-gitarist, a to je i Joe Pandur. Njima je uz bok originalni, samosvojni cool jazz-gitarist i skladatelj Ivan Kapec, pa nadolazeći Luka Udjbinac, još na školovanju u Austriji s iskustvima suradnji sa stranim jazzistima, dok nadareni Alan Dović ne svira samo u Big bandu Hrvatskoga glazbenog zavoda. Ali u nas postoji i vrijedan broj evidentnih sljedbenika škole legendarnoga Djanga Reinhardta, kojim se napajao i spomenuti Aleksandar Bubanović, utemeljeitelj sastava Hot Club Zagreb, u kojem su zanat ispekli izvrsni gitaristi Mario Igrec i Mate Matišić. Danas na formaciju trija reduciran taj sastav ne bi mogao bez velikog talenta stilski profiliranog Siščanina Damira Kukuruzovića. U Splitu već godinama djeluje gitarist Pavle Kolarov alias Paul Coleman, a u Osijeku Vjekoslav Miling. Na kraju iz Djangove škole dolazi i na početku teksta spomenut Krešimir Tomić Bonzo.

Riječju, o našim bi se jazz-gitaristima, a neka mi bude oprošteno ukoliko sam u ovom tekstu nekog izostavio, moglo napisati mnogo, budući da u usporedbi s drugim glazbalima gitara ostaje evidentno među najpopularnijim i najbrojnijim instrumentom.

Mladen Mazur