Iscjeliteljski teatar

Iscjeliteljski teatar

Rijetko je koja drama u američkoj književnosti požnjela toliki recepcijski sraz između (oduševljene) publike i (iritirane) kritike koliko je to uspjelo djelu Naš grad Thorntona Wildera, što je svoju hrvatsku profesionalnu praizvedbu dobilo tek šezdeset i pet godina nakon nastanka. Premijera u ZKM-u u režiji Renea Medvešeka postavila je pitanje i hrvatskom kazalištu, koje tolike godine nije pokazalo interesa za djelo što svakako intrigira u sadržajnom i formalnom smislu.

Običnost prikazanih ljudi bez velikih strasti i ambicija, koji nemaju potrebu mijenjati svijet ili oblikovati svoje sudbine mnogi su proglašavali slatkastom, moralizatorskom, konzervativnom i idealističkom slikom Amerike. U tim otklonima od realizma Wilder se služi zanimljivim sredstvima. Uvodi sveznajućega pripovjedača u liku Redatelja, koji izabire prizore, komentira ih, poziva glumce da odigraju pojedinu scenu i vodi kroz vremenske zone prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i smrti. Kazališnu iluziju razbija i prolog u kojem se glumci najavljuju pravim imenima te autorovi zahtjevi za scenskim minimalizmom bez scenografije. I na kraju tu je i metafizički obrat u trećem činu, što nas uvodi u onostranost u kojoj se nađe Emily nakon smrti i gdje je autorova poenta posve jasna.

U trku kroz život prelazimo odveć brzo i površno preko trenutaka života ne shvaćajući njihovu dragocjenost. Vraćajući se, na vlastiti zahtjev, na dan svog četrnaestog rođendana u kojem majka užurbano peče kolače i brblja, ali joj ni jednoga trenutka ne obrati pravu pozornost Emily shvaća da za života nemamo vremena pogledati jedni druge. S druge pak strane autorovo poigravanje s kazališnom iluzijom i artificijelnost postupka koja karaktere drži na distanci brani dramu od sentimentalnosti i unosi dašak humora, a pridonosi učinku da likove promatramo kao ambleme realnosti, a ne realnost samu, kao nositelje autorove poruke o potrebi zajedništva, uvažavanja, potpore, davanja i ljubavi onih ljudskih vrijednosti koje čine plemenito tkanje života. Iscjeljiteljska moć takva svjetonazora svjedočila su česta uprizorenja Našeg grada vojnicima za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a znajući poetiku Renea Medvešeka, koja se i na prethodnim predstavama temeljila na potenciranju sličnih svjetonazorskih stavova i kazališnoj estetici minimalizma susret Wildera i našeg redatelja nije neobičan.

San o boljem svijetu

S ansamblom ZKM-a Rene Medvešek na scenu je prenio san o mogućnosti drukčijega boljeg svijeta, ustrajavajući na istim premisama kojima je stvarao Hamper i Brata magarca, naglašavanjem zajedništva, humorom i scenskim minimalizmom što poput glazbe otvara putove gledateljeve imaginacije. Kao što smo u Bratu magarca mogli vidjeti kišu što pada i osjetiti miris cvijeća na livadi, tako i ovdje uz vrijednu pomoć ansambla, ali i oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka, te minimalne i dosjetljivo korištene scenske elemente Tanje Lacko (tepisi-ulice, ljestve-soba na katu i dva stola i stolci koji se funkcionalno aranžiraju prema potrebi) Medvešek stvara grad pred našim očima, njegove ulice, crkve, vrtove gđe Webb i gđe Gibbs, mjesečinu i zvijezde pa i onostrani svijet osjenčan smirajem u kojem se na kraju gubi i ton jer posljednje riječi mrtvi i Redatelj izgovaraju nečujno, dok prelazak u nama nepoznato onostrano iskustvo prati samo zvuk klavira. Medvešek i u ovoj predstavi diskretnim redateljskim rješenjima ustrajava na isticanju pozitivnih emocija. Zajedništvo naglašava povremenim okupljanjem likova u scene korskog pjevanja (u crkvi i na pogrebu) pa čak i scene koje naznačuju pritajene čežnje i strahove (san gđe Gibs da otputuje u Pariz usprkos nevoljkosti supruga da se makne dalje od svog praga ili Emiline sumnje i strah pred udaju) miče iz fokusa osvjetljavajući samo one koje svjedoče o bliskosti, blagosti i potpori. Neki bi drugi redatelj možda izoštrio pa čak reinterpretirao rečenice ili prizore što nude problem (gotovo mehanička rutiniranost i neambicioznost svijeta u kojem žive jer George umjesto fakulteta izabire ženidbu, kao i Emily, koja iako najbolja učenica u školi i ne pomišlja na nastavak školovanja) no Medvešek se potpunom legitimnošću usredotočuje na pozitivnu vizuru i vrijednosni sustav koji ukazuje da su u životu one stvari što nas doista ispunjavaju osjećaj bliskosti i ljubavi, a to je ono čime u prvom redu zrače Wilderovi junaci i što nam želi pokazati redatelj i ansambl.

Posebna je vrijednost Medvešekovih predstava blagi humor koji lica njegovih predstava čini ljudskima. U ovoj predstavi za to je najviše zaslužan Krešimir Mikić u ulozi Redatelja, koji dobrodušnim humorom opisuje i komentira gradić i njegove stanovnike, spretno okuplja i aranžira scene, prelazi vremenske zone ili duhovitom mimikrijom postaje neki od stanovnika. Stereotipnost svojih likova humorom su najintenzivnije obasjali Pjer Meničan kao povjesničar odviše zanesen detaljnim i uglavnom nevažnim podacima o gradiću, Doris Šarić Kukuljica i Angel Palašev u malim epizodama te Filip Nola, koji je uredniku Webbu upisao simpatičnu dobrodušnost i zbunjenost, osobito kad se treba pozabaviti praktičnim savjetima zetu prije vjenčanja ili odgovarati na škakljiva pitanja iz publike o gradskoj kulturi i borbi protiv nepravde. Zoran Čubrilo (doktor Gibbs) predstavio je radina i brižna oca obitelji koji ne diže glasa čak ni kad prekorava ili gunđa nekom zanimljivom tromošću kretnji i govora, koja pomalo odražava i takav mu duh, dok je Ksenija Ugrina (gđa Gibbs) odlično prikazala vitalnost njegove bolje polovice, one koja sve brižno drži na okupu, ali i neku njezinu potisnutu čežnju, kao i sposobnost da u rutini života uživa u malim stvarima poput gledanja mjesečine. S nekim čudnim prenaglašenim tipom glume koji je vukao na karikaruru tipične malomišćanske domaćice Urša Raukar lik gđe Webb predočila je nekom mehaničkom brižnošću, no zato je dovoljno dobro prezentiranih emocija bez patetike bilo u igri Kristine Krpele (Emily) i Marka Makovičića (George), koji su put svoga zbližavanja predočili šarmantnom prirodnošću. Iscjeliteljski teatar Renea Medvešeka i ovaj je put uspio.

Gordana Ostović