Fusnote

Kako svi feljtonisti, kolumnisti ili komentatori ionako pišu o događajima o kojima su nešto čuli, vidjeli ili pročitali, a pretpostavljaju da su i njihovi čitatelji čuli, nešto vidjeli ili čitali o istim stvarima, sve što prvospomenuti rade tek je ispisivanje fusnota uz društvene pojave ili uz osobna premišljanja i osjećaje. U Hrvatskoj se svjetski masovna iliti pop-kultura, u već nama svojstvenim pučkim i/ili malograđanskim oblicima razmahala u toj mjeri, da je svako ozbiljnije kulturno ili umjetničko nastojanje unaprijed osuđeno na podrugljivu naljepnicu elitizma (elitističkim i u načelu dosadnim proglašava se obično sve čime ne želimo mučiti svoju dragocjenu sivu koru, sve što bi od nas tražilo neko mozgovno ili osjećajno naprezanje). To svaku ozbiljniju kulturu, umjetničku, društvenu ili jednostavno životnu, smjesta trpa u položaj rezervata. Poznato je, također da su žitelji rezervata unaprijed osuđeni na polaganu smrt: u rezervatu kako-tako prihvaćeni i ravnopravni, izvan njega smjesta postaju prešućeni i odbacivani, gotovo rasno diskriminirani građani drugog reda. Kako sam osobno tek prežitak, hrvatski rečeno fosil iz druge polovice dvadesetog stoljeća, kadšto mi nije lako prihvatiti činjenicu da društvo više i ne teži nečemu što bi svjesno gradilo i nazivalo svojom kulturom. Naša domovina Hrvatska, kao prava svjetska provincija, svračji zakutak, po naški vukojebina, pruža dobar primjer intenzivne raspetosti između kulturnih krajnosti. Zavladalo je opće majmunsko oponašanje najlošijega masovno-komercijalnog uvoznog smeća s jedne, te posvemašnja barbarizacija bilo kakvih boljih običaja s druge strane. Drugim riječima, definitivno popuštanje najnižim nagonima na svim razinama društva. Ljudska pristojnost i poštena igra postale su nepoznati pojmovi. Javno se više i ne prepoznaju. Nisu stil, nisu cool. Tzv. visoka kultura povremeno služi tek za reprezentaciju, a inače je u Hrvatskoj već više od pola stoljeća u naftalinu rezervata: za komunizma cenzurirala ju je ideologija, a nadalje će je cenzurirati logika tržišta koja, kako se zna, u povijesno nestabilnim zemljama nemilosrdno barbarizira sve odnose, budući da za prekršena pravila (divljaštvo i lopovštinu) ne postoji društvena osuda. Sredina tu nema ni svijesti da bi nešto trebalo sankcionirati, to vam je ono: što se tu može, život ti je, braco, takav. A i općenito, što dalje, čovjek se sve više pita, ima li usred naše slavne i tako progresivne tehnoznanstvene industrijske civilizacije, s posve fragmentiranim pojedincem od kog se očekuje samo glatko funkcioniranje, nekakva »humanistička« kultura još uopće ikakav realni društveni smisao. Njezine vrijednosti mogu, doduše, biti vrijednosti za pojedinca koji ih prihvaća ili cijeni, ali ona u društvu kao cjelini zapravo više ne funkcionira. No, sad dosta žalopojkah, pređimo mi na fusnote.

1) U Dugopolju, nadomak Splita, nakon nogometne utakmice Hajduk-Dinamo, koliko jučer, skupina »strastvenih« pripadnika »torcide« zaustavila je automobil smrtnog neprijatelja iz plavog pakla, to jest vozilo sa zagrebačkim registarskim tablicama, a uz još koji razbijeni auto drugih registracija, ali »neprijateljskih« navijača, doslovce ga polila benzinom i zapalila. Pošto je putnicima iz tog vozila uspjelo nekako pobjeći da ne budu živi spaljeni, bili su ipak premlaćeni pa su u bolnici; koliko čujemo, svjedoci su izjavili »da je bilo gadno« — i to je sve što je HTV u središnjem Dnevniku o tome imala treći. Pa, onda moram ja reći nešto više. Uopće mi je svejedno tko tu za koga navija, jer nogomet je za mene već dugo izvor golema društvenog zla. Razularena navijačka rulja ima svoje ime: to je fašizam, to je čisti fašistički potencijal. Netko ih samo treba prikupiti, organizirati, uputiti tko im je neprijatelj i uništit će sve pred sobom, upravo kao što u Zagrebu u načelu razbijaju tramvaje i premlaćuju vozare, bez obzira tko je pobijedio. Tomu krdu treba odmjeriti njihovim rifom, jer tu više nije riječ o ljudima. Vas to vjerojatno ne uzrujava, vama je to vjerojatno samo usputni navijački »incident« — ali to nije to. U nekim mozgovima treba se događati nešto da se dođe na ideju »polit pa zapalit« kao na najnormalniju metodu komunikacije. Da u proteklom stoljeću, a vrlo nedavno i u ovome regionu (što bi rekao predsjednik Mesić) nismo svi u hrvatskome nacionu na vlastitoj koži itekako osjetili što znači kad se »strastvena navijačka« tučnjava sa stadiona pretvori u topot čizmetina i zavijanje topovskih granata, čovjek bi možda slegnuo ramenima: takav slučaj. Riječ je, međutim, o nama i našim sinovima. Riječ je o pranju mozga, koje je čini se, posve uspjelo.

2) Već u beskraj dugo, na jednom našem televizijskom kanalu, neprestano ide nekakvo Supernova Music Talents Show, ili kako se to čudo već ne zove: natjecanje mladih zabavnih pjevača/ica. Pola nacije kao da je poludjelo, valjda je i to dio sveopće amerikanizacije, a i tamo se to zove craze: svi zdravi, mladi, uglavnom zgodni, a nekoliko njih i glazbeno vrlo daroviti ljudi i žene, u ovome narodu ne žele biti ništa drugo nego pjevačke pop-zvijezde, svi su oko toga upravo pošizili, za televizijskom slavom, novcem, seksom, drogom, sveopćim roktanjem i rolanjem, kao da u ovoj zemlji nema i previše ozbiljna posla što bi ga trebalo ozbiljno obaviti. Kao da su im u mozak već zabijene pokusne elektrode, ti mladi makaki i čimpanzice natječu se u što grotesknijem imitiranju onoga što američki Crnci kao svoju glazbu izvode mnogo bolje od njih jer je njihova, jer je izvorno i stvaraju. Ta užasavajuća provincijska žudnja da se na tako groteskni način bježi od vlastite provincije i sebe sama kao nekog mogućeg središta i zadaće koja te u životu neminovno čeka, dio je sveopćeg entertainment kupleraja, neukusa koji s njim ide te onih glavnih koji s time u svrhu zarade manipuliraju. Ideal je uglavnom zabava na smrt, totalna infantilizacija i kretenizacija, oblesavljenje najvitalnijega sloja društva: već i mala djeca izvode na ekranu, s mikrofonom u ruci, melodije pune spolne žudnje, a čine i takve pokrete na stageu (da ne kažem na bini), dok mamice blažena lica ushićeno aplaudiraju svojim darovitim odvjetcima. Bit ću radikalan: taj je kič mentalni fašizam: pranje mozga i tu je, čini se, savršeno uspjelo.

3) Nemojte me samo učiti realnosti, nemojte mi govoriti kako plitko moraliziram i nemam pojma o zbilji. Tko me želi poučavati o toj zbilji, zapravo me hoće priviknuti na takvu »zbilju«, hoće me pokoriti ovako ili onako, a sam se zapravo pomirio s njom i lovi u mutnome neku svoju računicu. Što se, pak, književnosti tiče, posve zapanjen čitam u »Jutarnjem listu« kako naš poznati književnik, duhovni otac FAK-a, i sam vrlo medijska osoba, gosp. Borivoj Radaković, u ime ozbiljnosti književnoga posla, a i s dosta literarno-zanatskih argumenata, ulazi u polemiku s likom i djelom gđe Vedrane Rudan, časovito najtiražnije autorice našega masmedijskog socrealizma. Pa, hoće li se i on kao pisac, naposljetku, skupa s fuck-off-cima, uvrstiti među elitiste? Ta mogućnost ozbiljno bi me razveselila! Doista, tamo po Europama i Amerikama, takva gđa mirno bi uživala u sjajnoj prodaji svojih knjiga, velikim nakladama i intervjuima, te joj ne bi ni padalo na pamet davati neke izjave o sebi kao »književnici« ili o književnosti kako ju ona shvaća. Polemiku će morati dovršiti ona i gosp. Radaković, a ja ću se još časkom posvetiti suptilnomu otrovu i smeću što ga na opći ushit u naše mozgove masovno ubrizgava TV-emisija Glamour caffe, ili tako nekako. Osvrnut ću se zato što je provincijalna vulgarnost, otrcano šamaranje svakog ukusa i blesavost našla svoj apogej upravo u ovoj emisiji: nakon dvije bilo mi ih je zavazda dosta, ali ima osoba koju tamo željno čekam, a ona se, također, apostrofira nešto kao književno i također se najbolje prodaje. I ona je oličenje vulgarnosti, zato je čekam i valjam se u njoj poput prasca. To je, naravno, ona škombra Goge Bjondina. Po svemu, naravno, produžetak Marice Hrdalo drugim sredstvima. Ponavljanje arhetipa i njegova preobrazba najbolje ilustrira razliku između komunizma i našega novohrvatskog neokapitalističkog barbarstva. Marica bijaše već po tadašnjem seljačkom ukusu narodnjački prosta i folkish; za razliku od nje, gđa ili gđica Čulina savršeno inteligentno i precizno igra na kartu mentalnog, emocionalnog i svakog drugog našeg primitivnog prostakluka, onog istog koji polijeva benzinom, imitira »globalne« zvijezde i uživa u nekakvom quasi high lifeu novih hrvatskih političko-gospodarskih lopuža i opasnih trafikanata koji se međusobno upucavaju; kadšto mi se čini kako nas Goge prokazuje točno onakvima kakvi jesmo, a ujedno prokazuje i emisiju kojoj zahvaljuje popularnost. Prostakluk i naša vlastita šporkost jedina su naša iskrena i autentična kultura, ono kad smo chez soi, među sobom i na svome, kad puštamo vjetrove da se osjetimo ugodno i domaće.

4) Fusnota zaključna: živjeti bez neke tradirane etike, živjeti s kulturom koja nije starija od jučerašnjega TV-programa ni mlađa od sutrašnje utakmice, biti u posvemašnjoj praznini bez vrijednosti u koju ti svatko može ubaciti što već misli da hoće, može ili mora, živjeti obrisana mozga — tako živjeti lišava te sposobnosti za bilo kakvu ozbiljniju promjenu sebe, sredine ili društva; lišava te, zapravo, sposobnosti za proizvodnju ili stvaranje novog. Pa sad — homo spat, rekao bi Vojnovićev gospar Lukša. Lijepa naša pretvorila se u sveopštu zajebantiju.