Frey, sam svoj majstor

Frey, sam svoj majstor

Različite scenske energije glumica, njihovi naizgled nespojivi umjetnički habitusi, dosadašnji opusi i statusi koje imaju u hrvatskome glumištu — sve je to Frey, programiran da šokira, veoma precizno procijenio

Dramu Krv i košute Damir Zlatar Frey napisao je 1989, kada ju je praizvelo mariborsko Slovensko narodno gledališče, a hrvatsko glumište i publika pričekali su četrnaest godina, sve do premijere na maloj pozornici Istarskoga narodnog kazališta 29. studenoga. Bit scenske privlačnosti drame nije u njezinoj priči, jer priče o emocionalnoj i mentalnoj propasti umjetnika interpretirane su na filmu i u kazalištu nebrojeno puta. Vrijednost teksta nalazi se u svakoj pojedinoj napisanoj riječi, interpunkciji i didaskaliji koju sam imala sreće pročitati u najnovijoj verziji.

Dive na sceni

Vremešna operna diva Sofija Kott gubi glas, publiku, popularnost, mladost i ljubav. U dnevnoj sobi ritualno ponavlja duet Toske i Scarpije iz drugog čina Puccinijeve opere. Sukobljava se sa sestrom Esterom oko ljubavnika kojega su svojedobno dijelile. Sa sluškinjom Lujzom gradi kompenzacijski odnos: ona joj je posluga, prijateljica i partnerica u operi.

Krv i košute tematski su višeznačne, govore o emocionalnoj manipulaciji, o izostanku temeljnih moralnih načela, o nepostojanju svjetonazora, o neprihvaćanju sebe, što se posve pogrešno naziva gubitkom identiteta. Komad je nemoguće odrediti u vrsti i žanru jer se u njemu ravnopravno isprepliću naturalistički elementi s ljubavnom pričom, triler i krimić, operna monumentalnost s dramskim realizmom, komedija, tragedija, groteska, parodija? Neobična glumačka podjela — Marija Sekelez kao bivša operna diva Sofija Kott, Branka Cvitković u ulozi njezine emocionalno obogaljene sestre Ester, Kostadinka Velkovska u ulozi duševne ljuske sluškinje Lujze — u rezultatu je uvjerljivo najbolji segment Krvi i košuta. Različite scenske energije glumica, njihovi naizgled nespojivi umjetnički habitusi, dosadašnji opusi i statusi koje imaju u hrvatskome glumištu — sve je to Frey, programiran da šokira, veoma precizno procijenio. Krv i košute glumačko su remek-djelo: izvrstan scenski pokret čiji raskošan raspon obuhvaća sve, od potpune redukcije do hipertrofirane operne geste, glas koji je u sekundama kadar promijeniti nekoliko duševnih stanja, mimika od izraza klasične tragetkinje do grimase Disneyjevih likova, tijelo koje je istodobno realno i nemoćno, nadrealno i silno, divno ozračje koje glumice neštedimice odašilju publici. Takvo majstorstvo glume usporedivo je sa svjetskim glumačkim vrhuncima, s kreacijama koje su u svojim karijerama ostvarile Glenn Close, Glenda Jackson, Jeanne Moreau i Irene Papas.

Mad Max Mara kostimograf

Krv i košute prvi su Zlatarov apsolutni autorski rad. Upravo tu počinje nesporazum. Prvi problem ove predstave dobro je zamišljen, ali slabo realiziran redateljski koncept. Zaljubivši se u vlastitu ideju, autor naprosto nije vidio gdje ona u realizaciji nije kvalitetna. Redateljski su nevješto riješeni prelasci dramskih situacija, prostorno slabo svladana mala INK-ova pozornica nije uvjerljivo dočarala privatnost operne dive, a dubinu grandioznoga praznog gledališta INK-a pulska je publika znala vidjeti uz mnogo jače argumente. Ako podrazumijevamo da je vizualni jezik univerzalni jezik čiji su elementi volumen, ploha, površina, boja, linija i mrlja, a sveta zadaća tog jezika jest transfer emocija, u najmanju je ruku čudno što Damir Zlatar Frey nije zadovoljio abecednu razinu u tom segmentu.

Iščitavajući tu stranu Krvi i košuta, autor kreće u nepotrebnu konvenciju rabeći kao dominantne boje crvenu i crnu. Crvena boja krvi u klasičnim simbolima označava ljubav, mržnju i spremnost na djelovanje, a crna simbolizira Kneza tame, žalovanje, bolest, neuspjeh, smrt. S obzirom da dramski tekst i ekspresivna gluma obiluju informacijama i emocijama koje temeljito tumače tu simboliku, dodatno podcrtavanje na sceni naprosto vrijeđa inteligenciju gledatelja. Još je strašnija autorova potpuna neosjetljivost na liniju i formu: kombinacija originalne bidermajerske sofe s kvalitetnom replikom sjedalica i s jednom jezivom parodijom istoga stila u obliku stola za blagovanje urodilo je neizrecivim neskladom na sceni.

Izuzev jednog sjajnog rada, upravo fatalnoga kostima operne dive, kostimografija u predstavi doima se kao smiješni, banalni plod pohoda Mad Maxa na obližnji dućan Max Mare. Vrhunac vizualnoga užasa skriven u detaljima (svijećnjak, vrata, kvake), neoprostiv je u ignoriranju najsnažnijih scenskih znakova svedenih na dekor (vatra, zrcalo), a eksplicitan u tonama iverice koju je pokušao skriti crnosivi premaz, i sve to da bi se nevješto napravila crna kutija, polazna točka kazališne magije. Uglavnom, vizualni identitet predstave srozan je na puki efekt, a da ne bi bilo nesporazuma, nije riječ o vizualnom identitetu koji bi bio izraz mode ovoga našeg zbunjenog vremena. Tu je na djelu čisti kič, i to ne kao umjetnička forma, kao provokacija, kič bez ijedne intrigantne dimenzije, to je kič u fakturi, u načinu izrade, kič zaustavljen na pola puta: kič koji pokušava ne biti kič — nego umjetnost.

Dubravka Lampalov