Filharmonija mora dobiti dvoranu

Filharmonija mora dobiti dvoranu

Kako se može dogoditi da orkestar koji postoji skoro sto trideset godina nema svoju dvoranu? Mi smo podstanari u dvorani Lisinski u kojoj nemamo niti jednu sobu za vježbanje. Kako može čovjek nositi kontrabas iz Lisinskog kući i vježbati? Kako ja mogu napraviti probu više ako vidim da jedan program ne ide tako dobro, a nemam prostora gdje to napraviti. Pa ne možemo tako dalje! Ovaj grad mora stvoriti uvjete svom najboljem orkestru u državi da ima uvjete barem kao što ih imaju svi drugi orkestri, ništa posebno, a to je prvenstveno dvorana

S Vjekoslavom Šutejom, šefom dirigentom Zagrebačke filharmonije i najuspješnijim hrvatskim opernim dirigentom u svijetu, razgovarali smo o najaktualnijim pitanjima vezanim uz Zagrebačku filharmoniju i operu danas.

Kako ste se nakon dirigiranja tolikim inozemnim orkestrima i dužnosti u velikim stranim opernim kućama odlučili vratiti u Hrvatsku i preuzeti mjesto šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije?

— Nisam se vratio, ja sam uvijek ovdje. S malim prekidima živim u Zagrebu od 1957. godine. Rodio sam se u Rijeci 1951, tamo sam završio prvi razred osnovne škole, došao u Zagreb i tu završio sve škole i studij. Devedesetih sam nekoliko godina živio i radio u Italiji i Španjolskoj i onda se vratio u Hrvatsku. Prekrasno se osjećam nakon što su mi nakon trideset i jednu godinu dirigiranja ponudili stalni, ozbiljan dirigentski posao u gradu u kojem živim. Zašto sada? Mislim da je sazrelo vrijeme. Ja sam pretpostavljao da ću u svom životu jednom doći do tog posla, kao što vjerujem da ću jednom u svom životu biti i u HNK. Bitan je samo dobar timing.

Predsjednik Tuđman mi je 1995. predlagao da se natječem za tu dužnost, ali onda nisam mislio da je dobar timing. Mislim da je sada odličan timing zbog nekoliko razloga. Jedan je taj da smo se mi ipak kao zemlja konsolidirali nakon rata i da je kultura opet postala važan dio života u Hrvatskoj. Isto tako, ne vlada potpuno siromaštvo kao što je nažalost vladalo za vrijeme rata i neposredno nakon njega. Odličan je moment, i sada ćemo se svi skupa u ovoj zemlji boriti rukama i nogama da uđemo u tu ujedinjenu Europu, koja će svima donijeti korist i bolji život. Filharmonijski je orkestar po mom sudu najbolji ambasador ove zemlje za tu svrhu, što smo i lani dokazali u Beču. Nadam se da će to i političari shvatiti i odlučiti da nas pošalju na važna mjesta u Europi da bismo sami pokazali da smo mi Europa, da se prestane o tome pričati i riječima to dokazivati, umjesto djelima. Ova zemlja mora iskoristiti kulturu i sport da popravi sliku imidž zemlje u Europi i svijetu i napravi dobar public relations da bi Hrvatska lakše ušla u Europsku uniju.

Još jedan razlog dobra timinga velika je smjena generacija u Filharmoniji. Jako je mnogo mladih i sada treba netko povući tu mladenačku energiju i usmjeriti je u jednom, nadam se, ispravnom i pozitivnom smjeru. Nakon trideset godina iskustva u svijetu mislim da znam na koji način rade te vrste orkestara, pa ne bi pokušao ništa drukčije nego što oni rade. Konačno, priznajem da je i moja taština zadovoljena jer konačno nešto radim u gradu u kojem živim. Kada sam 1996. opet došao ovamo, nije to bilo samo zato što mislim da je ovo najljepša zemlja na svijetu s apsolutno najljepšim morem, nego zato što smatram da smo svi mi koji smo nešto učinili u svijetu bili dužni vratiti se i pomoći izgraditi ovu zemlju, svaki u svom segmentu, najbrže i najbolje što se može, da nam bude ljepše nego što je sada. To su razlozi zbog kojih sam ja sada ovdje na ovoj dužnosti

Spomenuli ste da Filharmonija kao ambasador kulture treba u inozemstvu predstavljati ponajprije djela hrvatskih autora?

— Filharmonija, mislim, mora biti ambasador kulture i kvalitete, našega načina života, načina kojim pokazujemo da živimo jednako kao i zapadna Europa. Dapače, mi na samo četiri i pol milijuna stanovnika imamo dva simfonijska orkestra i četiri operne kuće. Imamo istu kulturu i potrošnju kulture kao i cijela Europa, dapače, i mnogo bolju nego neke zemlje koje su već u Europskoj uniji. Ne treba promovirati samo hrvatske skladatelje, nego i hrvatske soliste, dirigente, na taj način promicati hrvatsku kulturu. Moramo pokazati da možemo i znamo vrlo dobro svirati Beethovena i Čajkovskog i Dvoűáka i Stravinskoga kao i sve filharmonije gradova od milijun stanovnika koji su u Europskoj uniji.

Za prijašnjega šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije smatralo se da nije imao dovoljno ovlasti da bi taj orkestar ustrojio i izabrao ljude koji će svirati. Imate li vi sada te ovlasti?

— Šef dirigent ima sasvim dovoljno ovlasti da sve to napravi, a osim toga dobar šef dirigent uzet će si te ovlasti koje se mu potrebne, sam će ih stvoriti i za njih se izboriti.

Možete li vi otpustiti lošega člana orkestra i angažirati boljeg ako je to potrebno radi kvalitete?

— Mogu, ali neću, jer ne mislim da ima loših. Nisam o tome ni razgovarao, jer ne morate praviti kvalitetu samo otpuštanjima.

Možete li pozvati nekoga novog u orkestar?

— Zašto ne. Ne mislim danas, kad sam prešao pedeset i prvu, da se rezovima, skandalima i tjeranjem ljudi može stvoriti kvaliteta, nego mislim da se to može postići samo upornim radom. Ja sam takva vrsta dirigenta i tako radim gdje god dođem. Nažalost, nekoliko sam puta u životu vani morao protestirati zbog nekih ljudi koji nisu bili dovoljno dobri da zadržimo tu kvalitetu. Mislim da danas u svojoj zemlji, u kojoj živim, i u kojoj su ljudi vrlo teško došli do kvalitete koju imaju, mogu s njima stvoriti kvalitetu. Najlakše vam je uzeti milijun dolara, onda pola ljudi promijeniti i dovesti nove iz drugih zemalja, ali mislim da to nije misija koju ja želim provesti. U svakom slučaju mislim s ovim ljudima koje imam napraviti odličan orkestar, a smatram da je to već sada vrlo dobar orkestar. Treba stvoriti uvjete da bi oni bili bolji, a ne samo misliti da bi oni sami trebali biti bolji.

Prvi je uvjet osigurati dvoranu. Kako se može dogoditi da orkestar koji postoji gotovo sto trideset godina nema svoju dvoranu? To je isto kao da vi kao novinar nemate računalo ili pisaći stroj ako hoćete napisati ovaj intervju. Mi dvorane nemamo! Mi smo podstanari u Dvorani Lisinski, u kojoj nemamo ni jednu sobu za vježbanje. Kako može čovjek nositi kontrabas iz Lisinskog kući i vježbati? Kako ja mogu napraviti probu više ili dvije probe više ako vidim da neki program ne ide tako dobro, kad za to nemam prostora. To su uvjeti koje treba stvoriti da bismo imali više koncerata i da bismo privukli više ljudi. Postoji golema kulturna ponuda u našem gradu, a najviše se toga zapravo događa u Lisinskom. Prekjučer sam s ravnateljem Šipušom počeo praviti projekt koncerata za iduću godinu, u koji su uključene neke potpuno nove stvari, no kada smo krenuli u upravu dvorane da bismo razgovarali o tim drugim danima za koncerte, rekli su nam da ne možemo dobiti ni jedan drugi dan! U ponedjeljak je ovo, utorkom ono, srijedom ovo, vi možete samo petkom, to je bio odgovor! Pa ne možemo tako dalje! Ovaj grad mora stvoriti uvjete najboljem orkestru u državi da ima uvjete barem kao što ih imaju svi drugi orkestri, ništa posebno, a to je ponajprije dvorana. U posljednjih desetak godina uza sve siromaštvo, zahvaljujući mnogim donacijama, uspjeli smo nabaviti mnogo novih glazbala, što je uvijek bio veliki problem. Danas u Hrvatskoj glazbenici nemaju novca da si priušte novi instrument. Klarineti se moraju mijenjati svake dvije, tri godine, jer to je potrošni materijal, a dobar klarinet stoji desetak tisuća eura.

To su stvari koje trebamo stvoriti, a ne promijeniti pojedinca zato jer on ne valja. Valjaju svi. Mislim da je obrazovanje mladih ljudi vrlo dobro i da sam zatekao odličnu skupinu od stotinjak ljudi koji su stvarno reprezentacija ove zemlje u glazbi.

Jeste li razgovali s gradskim i državnim vlastima o dvorani, ili to prepuštate ravnatelju?

— Sve sam to napravio prije nego što sam uopće potpisao ugovor. Morao sam obaviti mnogo razgovora i čuo sam mnoga obećanja. Ja se nisam dogovorio da ovdje pokrpam rupu, tako da kada dođem više nikoga nije briga što će se dogoditi. Mislim da sam se dovoljno osigurao i da je vrlo pozitivna atmosfera u odgovornih gradskih političara i resornih ministarstava. Imamo vrlo jaku potporu, no treba imati strpljenja, ne može se preko noći napraviti tako veliki zahvat kao što je dvorana.

Hoće li se preurediti neki stari prostor ili će se graditi novi?

— Tek sam mjesec dana ovdje, pa iako imam neke informacije, moći ću ih iznijeti u javnost tek kada to bude konačno. Bitno je da postoji dobra volja vlasti i u ovom mandatu ja to mislim napraviti.

Dirigirali ste i orkestrom HNK u Zagrebu. Kakvo je stanje s tim orkestrom?

— Orkestar me prilično iznenadio u pozitivnom smislu. Mislim da su vrlo dobro odsvirali te tri Aide i da smo se dobro slagali. Osjetio sam da sam uspio napraviti takvu atmosferu da su se svi veselili tim predstavama, a to je dosta velika promjena u odnosu na raspoloženje u kojem sam ih zatekao.

Svojedobno ste trebali dirigirati Traviatu, ali onda niste uspjeli dobiti ekipu koju ste željeli...

— Ja sam se s ondašnjim direktorom Opere osam mjeseci prije premijere dogovorio za naslov, datum, redatelja, scenografa, kostimografa i soliste. Petnaest dana prije nego što sam počeo raditi promijenilo se sve osim naslova. Tada sam rekao da ne mogu na to pristati jer se sve posve promijenilo. Onda su me molili da barem počnem i ja sam napravio nekoliko proba no činilo mi se da ne mogu napraviti ono što je trebalo napraviti i otišao sam.

Hoćete li nastaviti suradnju s HNK u Zagrebu?

— Surađujem s HNK i nadam se da neće opet proći osam godina do nove suradnje. Posljednji sam put pripremao premijeru 1994, i to Samsona i Dalilu. Vidjet ćemo. U Bečkoj državnoj operi dirigirao sam devedeset i sedam predstava, a u zagrebačkom HNK devet. Nadam se da će smanjiti taj nerazmjer.

Koje ćete opere dirigirati u sljedećem razdoblju?

— U Hrvatskoj nemam dogovorenu nijednu opernu premijeru, dok ugovore u inozemstvu imam sve do 2007. Otvorio sam prošle godine sezonu Deutsche Oper u Berlinu, u kojoj su osobito dobar odjek imale četiri predstave Madame Butterfly koje sam dirigirao u listopadu. Za ovu sezonu imam dvije gala Toske u lipnju, i premijeru La Juive. Sljedeće godine dirigiram osam predstava Fanciulle del West i premijeru Gioconde.

U Beču imam ugovore do 2007, s otprilike petnaest do dvadeset predstava svake sezone. Ovoga ljeta odlično je prošao Rigoletto u veronskoj areni, a dirigiram ga tamo i sljedeće ljeto. S tom predstavom gostujemo na Cipru, a poslije dirigiram nekoliko Rigoletta u Seulu. Idem na Siciliju početkom srpnja raditi I Pagliacci, a mislim da će biti zgodno raditi to tamo na otvorenom u Giardini Bellini. Nakon toga odlazim u Kinu, pa prvi put u Taipei, gdje ću imati koncert u travnju iduće godine.

Prihvatio sam ovo mjesto šefa dirigenta nakon što sam šest godina bio slobodni umjetnik i vrlo često dirigirao svagdje po svijetu. Sad je došlo vrijeme u kojem ću imati osam koncerata sa Zagrebačkom filharmonijom svake sezone, što je sigurnih osam tjedana u Zagrebu, a trebat će mi i četiri tjedna da napravim program, audicije i sve što je potrebno za mjesto šefa dirigenta. Logično bi bilo da smo se ove godine dogovorili za ugovor sa Zagrebačkom filharmonijom od 2005. ili 2006, no u nas je to tako da je trebalo nastupati u roku od trideset dana. Zato ove godine neću stići dirigirati svih osam koncerata, ali ću to nadoknaditi sljedećih godina.

Kako ocjenjujete stanje operne režije danas?

— Operne režije u Hrvatskoj nažalost nisam mogao pratiti posljednjih godina. No, moram reći svoje mišljenje da po cijelom svijetu posljednjih dvadeset godina brojni redatelji pokušavaju ubiti operu, pogotovo u Njemačkoj. Zato ja u Njemačkoj dosad nisam ni dirigirao opere, i tek sam sada počeo, u Berlinu. Moram reći da jako pazim koje ugovore prihvaćam u Berlinu, vodeći strogo računa o kakvim je režijama riječ. U redateljskoj operi više se i ne govori o Verdijevoj Aidi, nego o Aidi nekog redatelja. Mislim da to nije dobro, ali to zacijelo neće ubiti operu, jer ako se u tome nije uspjelo u tristo proteklih godina, neće ni sada.

To je jedan od razloga zašto sam napustio Huston. U Hustonu sam bio glazbeni ravnatelj šest godina, a ravnatelj je počeo dovoditi sve više režisera iz Njemačke i raditi neke moderne predstave koje ja nisam mogao više gledati na pozornici i pritom dirigirati nešto drugo, pa sam jednostavno morao otići.

Radio sam sa Zefirellijem La boh#me u Sevilli, radio sam sa Giulianom Montaldom za kojega mislim da je jedan od najboljih talijanskih redatelja, ali u zadnjih dvadesetak godina mogu na prste jedne ruke nabrojiti sjajne operne redatelje. Nažalost, ima previše onih koji bi htjeli istaknuti sebe, a premalo onih koji služe glazbi i autoru koji je operu napisao. Nemam ništa protiv toga da se radi neka moderna opera, ali izvolite je napisati, pa je onda režirajte u današnjem vremenu!

Recite nam nešto o suradnji sa Zefirellijem...

— To je jedan od umjetnika koji je u na mene ostavio najdublji dojam. Radio sam La boh#me 1995. u Sevilli, a on je došao deset dana na režijske probe. La boh#me je opera koju sam često dirigirao prije toga i za koju sam mislio da je dobro poznajem, no nakon prve trosatne probe shvatio sam da ne znam ništa o toj operi prema onom što je taj čovjek znao. Sva mizanscena, sva režija izlazila je iz glazbe. Nakon prve probe pitao sam Zefirellija: »Dobro, Franco, jesi li se ti to s Puccinijem dogovorio? Kako je moguće da je svaki takt u glazbi moguće vidjeti na pozornici?« Sjećam se da je jedna proba trajala tri sata samo za posljednjih dvadeset taktova La boh#me. On je u tri sata napravio tako dobar tajming, odredivši precizno tko ide kamo s kim i tko u kojem času stane. Kada smo konačno napravili tu smrt Mimi, svi smo plakali na probi.

Giuliano Montaldo koji je inače napravio seriju Putovanje u Kinu Marca Pola, s Frankom Nerom, jest s druge strane filmski režiser koji ima mnogo filmskog iskustva i koji je operu shvatio realno, što moderna režija po meni danas u operi jest, za razliku od prijašnjih koncerata u kostimima.

Gledatelj mora vjerovati onomu što se dogodilo, onomu što na sceni oni pjevaju, pjevač ne smije dubiti na glavi dok pjeva. Ako je skladatelj zamislio da opera bude u 17. stoljeću, i ako je vrlo bitno da opera bude u 17. stoljeću, onda pjevač ne može biti u šinjelu nacista, jer ta glazba ne odgovara vremenu nacizma. Mislim da redatelji danas dovoljno ne poznaju glazbu. Recimo, posljednja moja predstava u Hustonu, nakon koje sam demonstrativno otišao bila je Madame Butterfly. Vrlo eminentna redateljica Francesca Zambello je u intermezzu između drugog i trećeg čina, koji je užasno pun pasije, patnje i drame, i ima glazbu koja je užasno teška, i u kojoj zapravo Butterfly odluči da se ubije ako njezin dragi ne dođe, pokazala na pozornici vjenčanje Pinkertona s Amerikankom u Americi. Ja u rupi dirigiram nešto što je užasno teško, patim s tom glazbom, a gledam gore vjenčanje na pozornici, gdje bi trebala biti potpuno vesela glazba, a ne to što smo mi svirali. Nisam više mogao to gledati. Zubin Mehta rekao mi je prije nekoliko mjeseci kada smo se sreli u Berlinu: »Nećeš mi vjerovati, dirigirao sam Wagnera, premijeru u Münchenu, i u jednom času u drugom činu dignem glavu i vidim da čovjek sjedi na zahodskoj školjci i radi ono što se radi na zahodskoj školjci. Spustio sam glavu i nisam je digao do kraja predstave jer me bilo sram.« To je današnja režija.

Kako ocjenjujete rad s mladim opernim pjevačima u Hrvatskoj?

— Mislim da smo mi vrlo darovit narod u svemu, pa tako i u pjevanju. Ne mislim da su došle sušne godine pa da nema dobrih pjevača. Ima ih, ali problem je što se nitko ne brine o njima sustavno, nemate ni jednu opernu kuću u Hrvatskoj koja ima ozbiljan operni studio, ni jednu opernu kuću koja se sustavno brine o napredovanju mladih. Nekoliko darovitih mladih imena u posljednjih nekoliko godina bačeno je na pozornicu sa vrlo malo proba, u uloge koje uopće nisu za njih. Repertoar naših opernih kuća u posljednje je vrijeme veoma malen. Zagrebačka je opera prije dvadesetak godina imala barem tridesetak različitih naslova na repertoaru. Zbog tanka repertoara neki mladi pjevači počnu pjevati nešto što uopće nije za njih, što bi trebalo početi pjevati za deset, petnaest godina.

Vani je slična stvar, ali iz drugih razloga. Danas postoji vrlo malo dramskih soprana i dramskih tenora. Kad se pojave mladi pjevači od dvadeset i pet, dvadeset i sedam godina, ponude im dramske uloge kao što je Manrico, Otello ili Radames. Ponudi im se veliki novac za deset predstava, a oni na početku karijere to nemaju srca odbiti, ali onda traju vrlo kratko, tek nekoliko godina. Razvojni put nekoga mladog pjevača vrlo je bitan. Doći će do tih dramskih uloga, do dramskoga faha, ali sigurno ne prije četrdesete. Ali ako počnu pjevati sa dvadeset i pet, onda to traje samo do tridesete ili trideset i pete.

Mislite da Tomislav Mužek sada pjeva prave uloge ili je i on u toj opasnosti?

— Ne, ne, Mužek je inteligentan dečko i vrlo pametno čini to što čini i zato je tu gdje jest. On je primjer kako treba ići postupno u nekim rolama. Vrlo smo bliski, poznajemo se četiri, pet godina i ja mu koji put pomognem savjetom. Podsjeća me na Ramona Vargasa, jednog od najboljih tenora na svijetu, koji također vrlo inteligentno gradi karijeru i ide polako prema dramskom fahu. To čini i Mužek. On je sa dvadeset i šest godina u Scali na otvaranju sezone s operom Mojsije u Egiptu, za Pariz ima dva ugovora, La boh#me i Traviatu, u Covent Gardenu također pjeva Traviatu. Kada sam u Berlinu dirigirao Butterfly u Deutsche Oper, bio sam na njegovoj predstavi Čarobne frule u Staatsoper. On izvaredno pjeva, tako da sam strašno sretan da ćemo opet dobiti jedno svjetsko ime.

Renata Pokupić također je počela međunarodnu karijeru. Šteta je da svi mi moramo ići van da bismo pokazali koliko vrijedimo, a opet i sreća. Mi smo mala zemlja koja je preuska za rezultate koje neki pojedinci naprave i logično je onda da ljudi odlaze, ali bi trebalo ostati u kontaktu uvijek s tim ljudima, držati ih uvijek blizu, ponuditi im dobre uloge i praviti za njih predstave da bismo i mi ovdje doživjeli veselje da ih čujemo.

Znate li da u Hrvatskoj posljednjih desetak godina nije izvedena nijedna Wagnerova opera, a i ne planira se?

— Nažalost, ni u jednoj hrvatskoj opernoj kući nemate fundamentalni repertoar. Postoje dvije vrste opernih kuća u svijetu, jedna je stagione, koju primjenjuju Talijani, Amerikanci i dio Francuza, a to je da napravite premijeru u bloku od osam do deset predstava, zavisi koliko ima publike, a onda je skinete i idete dalje na sljedeću premijeru. Postoje i repertoarna kazališta, kao što su sva njemačka kazališta, a to je da na repertoaru kroz trideset dana u mjesecu svaku večer ide ili baletna predstava ili operna, bez obzira kad je bila premijera, kao u Staatsoper u Beču. Te repertoarne kuće moraju imati u prvom redu osnovni repertoar. Zna se što je to, to su Puccini i Verdi, to je ono što puni kuću. Za to morate imati pjevače u kući, šest, sedam pjevača koji su u stanju otpjevati pet, šest Toski, La boh#me, Butterflya, Trubadura, Aida, Krabuljnih plesova... To je repertoar koji drži jednu kuću, a onda idete dalje. Jasno da u tom repertoaru u osnovi mora biti i Wagner, ne mora biti Prsten Nibelunga, može biti Ukleti Holandez, može biti Tanhäuser, ne svake godine, ali barem svakih nekoliko godina.

S kojim ste najvećim opernim pjevačima radili, možete li nam prenijeti neka iskustva u radu s njima?

— Mogao bih vam lakše reći s kojim opernim zvijezdama nisam radio. U Beč već desetak godina dolaze stvarno najveći pjevači današnjice. U Hustonu stvarno vlada sustav zvijezda, jer treba prodati kartu od dvjesto pedeset dolara, i ne događa se da karte ostaju neprodane.

Tri tenora napravila su takav medijski uzlet koji je u prošlih desetak godina jednostavno nemoguće nadmašiti. Vjerojatno znate da se diskografija potpuno zaustavila, da su propale sve velike diskografske kuće, da se više ne kupuje više toliko CD-ova. Najjači tenori danas su Ramon Vargas, Roberto Alagna, Marcello Alvarez, Vincenzo LaScola...

Jeste radili sa Salvatoreom Licitrom?

— S njim sam radio dvije Toske u Beču, a sada radim dvije Toske u Berlinu. Za njega je opasno što ga Muti gura u dramski repertoar. On je relativno mlad čovjek, a s tridesetak godina već je otpjevao premijeru Aide u veronskoj Areni, što nije bilo pametno. Ponudili su mu Otella i hvala Bogu da je odbio.

U Italiji su najveći honorari u Europi, pa su tu onda i najveći pjevači. Za Rigoletto u Veroni koji dirigiram ne vjerujem da postoji bolja postava u svijetu: Leo Nucci, Marcello Alvarez i Elena Mosuc.

A s Angelom Gheorghiu?

— Ona je pod mojim dirigentskim vodstvom prvi put pjevala Traviatu u Beču, a sada smo u Veroni zajedno snimali Pagliaci. Odlična pjevačica.

U nas na sreću postoji dobra emisija Dražena Siriščevića, koji nam prenosi te strane opere, a industrija DVD-ova izdaje brojna izdanja.

— Dražen je sigurno netko tko je najviše u ovoj zemlji u posljednjih petnaestak godina pridonio popularizaciji ne samo opere nego klasične glazbe uopće. Na sarajevskoj televiziji su me neki dan molili da ih povežem s njim kako bi mogli otkupiti emisije Opera box. Usporedili su ih s Bernsteinovim emisijama koje je radio s djecom u svrhu popularizacije simfonijske glazbe. Sjajno je da postoje te emisije, no još bih više volio da se kvaliteta podigne u našim nacionalnim operama, da ne morate nešto odlično gledati na televiziji, nego da kupite kartu pa to vidite u operi.

Što se tiče hrvatskih opera, biste li željeli neku postaviti?

— Mislim da je tužno da u nas sve četiri hrvatske opere na repertoaru svaki mjesec nemaju barem Eru s onoga svijeta i Zrinjskog. Ja bih želio dirigirati Moranu, koja desetljećima nije postavljena. Za Moranu smo note dali i Placidu Domingu jer je postojala ideja da u Washingtonu napravimo jednu hrvatsku operu, a on se oduševio tom operom. Teško je jer smo mali narod i mala zemlja. Lani smo u Beču s filharmonijom svirali Bersu i mnogo me Bečana poslije zaustavilo i reklo da je to sjajna glazba, da nikad nisu znali da imamo tako dobre kompozitore, a mi ih imamo nekoliko: Papandopulo, Bersa, Gotovac, Šulek. No, mi ništa ne činimo da populariziramo njihovu glazbu. To je jedan od bitnijih razloga zbog kojih sam ja ovdje. Filharmoniji je više od sto godina, a imaju samo nekoliko CD-ova. Kako se to može dogoditi? Sto puta u životu, kad sam bio sam u New Yorku, Tokiju, Parizu, Berlinu, vidio sam sve moguće orkestre iz Bugarske, Rumunjske, Češke, Rusije, Srbije. Svi imaju CD-ove, Hrvatska nema ništa. Netko bi o tome morao brinuti jer je to public relations ove zemlje.

Što vi planirate u Filharmoniji snimiti na CD-ove?

— U svakom slučaju mislim da Filharmonija mora imati snimljen željezni filharmonijski repertoar. Uvijek se govori da bi Filharmonija trebala snimati samo domaća djela. Kaj god! Samo domaća djela neka snima radio orkestar, mislim da je to njegova funkcija, a mi ćemo snimiti i Brahmsa, Stravinskog i Beethovena i ono što je najbolje od domaćih autora. Jasno da su problem pjevači. Ako danas nemate tenora za Eru s onoga svijeta, zašto se ne može dobiti nekoga vani, platiti i snimiti.

Janez Lotrič je Ero i u Zagrebu i u Splitu, a ni te opere nemamo na CD-u...

— Ja sam napravio dobru opernu kuću u Splitu kad sam bio tamo u osamdesetima. Jedan od razloga bio je i taj da je prvo što sam napravio bilo to da sam otišao u Rumunjsku i Rusiju i doveo četiri-pet prvorazrednih pjevača koji su mi pjevali repertoar. Oni su došli, živjeli tamo i bili moji solisti u operi. Nađe se i tenora koji će pjevati Eru, za šest mjeseci naučit će pjevati hrvatski. Morate u repertoarnom kazalištu imati pjevače u kući koji će vam pjevati deset predstava mjesečno i zaraditi plaću. Prije neki dan dirigirao sam Aidu i na pozornici je bila samo jedna solistica na plaći, sve ostalo bili su gosti. Ne može se tako graditi neka opera. Ima pjevača, oni se moraju naći i dovesti. Moraju se imati solisti koji će držati repertoar. Ako smo se odlučili za ovu vrstu kazališta, a to je repertoarni teatar, onda se zna što je potrebno. Ne može se raditi bez repertoarnih solista, bez tenora koji može pjevati La boh#me, Traviatu, Rigoletto. Morate ga imati na plaći. Ako ga nemte u gradu, zemlji, morate ga dovesti. Nema šanse drukčije napraviti dobru opernu kuću.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Biografija

Vjekoslav Šutej (1951) rođen je u Rijeci. S roditeljima koji su pjevali u Hrvatskom narodnom kazalištu cijelo je djetinjstvo proveo u glazbenom okružju. Studirao je u klasi Igora Gjadrova na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. Poslijediplomske studije završio je u Rimu kod Franca Ferrarea.

Danas je Vjekoslav Šutej šef dirigent Zagrebačke filharmonije, umjetnički ravnatelj glazbenoga programa Dubrovačkih ljetnih igara i redovni profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je umjetnički ravnatelj i glavni dirigent Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu (1984-1989).

Međunarodnu karijeru započeo je na Hollybush festivalu u New Jerseyu čiji je umjetnički direktor bio 1989-1994. Od 1990-1993. glazbeni je direktor kazališta La Fenice (Venecija), gdje je premijerno postavio opere Evgenij Onjegin i Rigoletto. U Španjolskoj Šutej je akademik, član Kraljevske akademije lijepih umjetnosti, osnovao je Kraljevski simfonijski orkestar Seville te bio njegov umjetnički direktor i glavni dirigent od 1990. do 1996. Od 1992. do 1997. bio je umjetnički direktor Houston Grand Opere, u kojoj je postavio devetnaest premijera i dirigirao na ukupno 133 izvedbe (La boh#me, Andre Chenier, Arijadna iz Naxosa, Aida, Traviata, Faust, Boris Godunov, Florenzia en el Amazonas...)

Nastupao je kao gostujući dirigent u mnogim opernim kućama širom svijeta. Dirigirao je premijernim izvedbama u: San Franciscu (Carmen), Parmi — na Verdi festivalu (Le Trover), Torinu (Trubadur, Djevojka sa zapada), u veronskoj Areni (Carmen), u Veroni (Il Trittico, Pagliacci), u Cataniji (Il Trittico, Manon Lescaut, Tosca), u Tokiju (Faust, Carmen, Madame Butterfly), Napulju (Cavalleria rusticana), Madridu (Manon), Seattleu (Florenzia en el Amazonas, Madam Butterfly)...

Od 1994. Vjekoslav Šutej redovito je pozivan da dirigira u Bečkoj državnoj operi, gdje je do danas dirigirao devedeset i sedam izvedbi. Dirigirao je na stogodišnjem jubileju praizvedbe Toske u Bečkoj državnoj operi, te otvorio sezonu 2001–2002 dirigirajući izvedbama Don Carlosa sa Shicoffom, Meserjakovom, Furlanettom. Proteklih godina u Beču je dirigirao Pikovu damu, La boh#me, Don Carlos, Madame Butterfly, Rigoletta, Traviatu, Trubadura, La Juive, Cavalleriu rusticanu/ Pagliacci, Aidu, Carmen.

Gostovao je kao dirigent orkestara u Sjedinjenim Državama, Rusiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Meksiku, Češkoj, Japanu...

Također je dirigirao popularne koncerte s najpoznatijim opernim zvijezdama (Carrerasom, Montserrat Caballe, Domingo, Vargasom).