Dirljivo neutjecajan resor

Dirljivo neutjecajan resor

Kod kuće je najgore, što bi rekao duhovit pisac, ali kuću treba graditi od krova (Thoreau), odnosno od ljudi. Ali tu i leže najveće nevolje. Neurotični ljudi, ujedanja, zla krv, afere, skandali, agresivnost, neizbježnost onih koji su imali mnogo uspjeha u industriji mržnje, prznice svih boja, glasnogovornici nižih taloga kolektivne psihe i zagovornici zaborava, potisnuta kultura ophođenja i međusobnoga uvažavanja... sve to živi u punom cvatu zajedničke nesreće. Stoga i možemo ponajviše oplakivati gubitak autoriteta kulture, posebice kulture svakodnevnoga života

Izazvavši svojedobno prave salve podsmijeha, podrugljivosti, ironije, zluradih komentara procjenom hrvatskoga mozga (ako se dobro sjećamo — dvije marke!) oni koji su preuzeli vlast smatrahu da mozak ipak vrijedi više — posebice vlastiti. Danas se ne mogu oteti dojmu da je ta poštenjačina i trijezni procjenitelj vrijednosti zapravo iskreni, za hrvatske prilike, posve realan čovjek koji je ne samo imao pravo nego možda i precijenio tu stvar. Da taj dio ljudske supstancije neće mnogo više ni poslije vrijediti, zlokobno se navješćivalo i navješćuje u svim predizbornim kampanjama kada se o životu hrvatske kulture i hrvatske umjetnosti u cjelini ne izusti ni slovca. Ni u najnovije vrijeme nismo o tome čuli ništa važno ili drukčije. Sudbina se dakle kulture može lako nazrijeti u klimakteričnom i najosjetljivijem predizbornom vremenu, kada kuluru nijedna stranka ili pojedinac ne uzima ozbiljnim suputnikom.

Ponajmanje se čini da bi o kontinuitetima kulturnih oblika i o strategijama na dulje staze trebalo temeljitije raspravljati izvan političkih i izbornih posljedica što sustižu i kulturu, koja se ne bi trebala vezati uz političku sudbinu stranke, vladajućega bratstva ili pripadajućeg joj ministra. Konsenzus oko nekih temeljnih stvari bio bi minumim koji bi, uzmimo, obvezivao svakoga ministra. Ovako se i kontinuitet (programa, planova i sl.) može s promjenom ministra ilustrirati i potvrditi već prvim danom nastupa sada već bivšega ministra, odnosno njegovim novim imenovanjem, od staroga ministra već imenovana selektora za istu važnu međunarodnu izložbenu smotru (a nije red niti prvom imenovati dok odlazi, niti drugom dezavuirati ulogu prethodnika dok dolazi neovisno što se to, dakako, gleda kao sukob koncepcija, programa ili vizija). Sudbinu dugoročnih strategija i kontinuiteta vidimo i ovih dana, na primjeru nove zgrade Opere koju ministar na odlasku stavlja u prioritete, dok drugi glasinama već promovirani budući ministar nalazi da je postojeća zgrada HNK kao stvorena upravo za operu te da je traganje u tom smjeru čista ludost!

Predvidljivost

Stvari se manje-više odvijaju predvidljivo. U toj svojevrsnoj agoniji s malo većim ili manjim proračunskim novcem, uhodanih (ne)mogućnosti, preostaju snimanja situacije, trošenje vremena za projekte europeizacije naspram arhaizacije ovisno o tome koja je politička opcija dobila. Dirljivo neutjecajan resor i sam se u žrvnju političkih rasporeda moći bori za svoj kakav-takav autoritet tavoreći među konstelacijama koje su veće i važnije od njega i koje su za njega nepropusni megalitski zidovi raznih političkih trgovina i distribucija moći. Koliko je značenje toga ministarstva, vidi se što je u mogućoj budućoj podjeli resora i političke moći vidjela sebe i tajnica na izborima gotovo propale stranke (kao ministricu kulture, ili prosvjete, ili okoliša, ili svega toga zajedno) svjesna — kako sama kaže — da njezina stranka ne moće dobiti neko drugo, utjecajnije ministarstvo!

Gledajući u cjelini, zaključiti nam je da nismo upoznali nijednu pravu pobjedu kulture, ne samo one koja bi se mjerila recimo dovršenom zgradom Muzeja ili Opere nego temeljnim odnosom prema dobrim projektima i programima. Ovako, bez ijednoga projekta (možda izdavaštvo) što bi naznačio drukčiji odnos prema kulturi i izvan nje koji bi je nametnuo kao oblik postojanja, i dalje se bavimo tekućim mrvicama, guranjem nosa u sve i sva; intendante kazališnih kuća (i to po stranačkom ključu!), u medije, u kulturne atašee, u dubrovačke prvake ljetnih igara, favoriziranje jednih i zanemarivanje drugih sadržaja, davanje neispunjenih i neispunjivih obećanja... i to je ono što strukture smatraju svojom tekućom obavezom, dok stare navike, evo, kulmiraju u kamenu-temeljcu za Muzej tik pred izbore, što ide uz rješenja od nekoliko stotina kuna mirovine slobodnim umjetnicima.

Nerealno i megalomanski

U jednom svojem prilogu iz 2001. na stranicama ovoga dvotjednika sada već bivši ministar iznio je svoje programske osnovice i strategiju u kojoj naglašava hvalevrijednu autonomnost kulture, nagnuće prema novom kulturnom pluralizmu i oslobađanju kulture od svakoga tutorstva i posebice ističući alternativne projekte. Uz već isticani Muzej suvremene umjetnosti, ako ne u svoju zadaću, onda u svoju viziju, smješta izgradnju nove zgrade Opere u Zagrebu, Centra za suvremeni ples, Arheološkog turističkog parka Vučedol, obnovu i uređenje Tvrđave Brod, restauraciju i prenamjenu Velikog Tabora, obnovu povijesne jezgre Splita, zgradu Kinoteke, Muzičke akademije, preseljenje Hrvatskoga povijesnoga muzeja. Premda su neki projekti započeti, a o nekima još traju početni prijepori (Kinoteka), čini se da ni tri Kršnjavija, niti tri preveslana Hedérvaryja ne bi ostvarila te projekte, posebice ako sljedećega ministra sve pobrojeno ne obavezuje i ako sve to — što je vrlo vjerojatno — proglasi nerealnim ili megalomanskim.

Ne treba imati iluzija. U klimi u kojoj je u hrvatskoj književnosti i mržnja inspiracija, a mnogi pod krinkom znanstvenog i objektivnoga istraživanja samoljubivo prividno hladno i trijezno estradno diskreditiraju svoj kakav-takav znanstveni poziv, a potom završe historicističko mažoretskim nastupom u obliku sličnosti s Banom i konjem, pametnom hrvatskom intelektualcu preostaje institucionalizirati svoj značaj, što je dobar primjer preobrazbe od znanstvenika do estradnog lika iz hrvatske politike. Pravi hrvatski proizvod!

Performativnost i strast za nazočnošću! Stoga je ovdje vrlo važno tko će biti novim ministrom, i tu nagađanjima nikada kraja. I jedan iz najužeg kruga mogućih ministara ovih dana, sudeći po novinskoj vjestici, moli i vapije da ga se ne uznemirava jer mu mnoštvo ljudi nesebično nudi svoje usluge nadajući se, što po babi i stričevima, što poradi veće ili manje osobne blizine, nekoj važnijoj ulozi u novim distribucijama moći. Ponovno se može očekivati invazija na časti i masti, ponovno će valjda program kulture trenutno i prigodno zasjati kao božićno drvce i nikomu neće smetati što ova kultura nema dugoročne i za sve obvezatne prioritete i kriterije te da će i nadalje ostati u predvidljivu, udobnu i opravdanu sukobu između gusla javorovih i esperantske širine. Jasno, glasat će se uvijek za ono što je pravo, što znači ne raditi ništa za to — kako bi kazao Thoreau.

Lijeva i desna kultura

Raspredanje o lijevom ili desnom konceptu kulture s obzirom na političke i stranačke mijene (o čemu ovih dana raspredaju ugledne kolege) zapravo je kompliment za nesređenu i neurotičnu situaciju u hrvatskoj kulturi. A bilo kakva analogija s praksom europskih subjektivnijih i sređenih zemlja, koje stoljećima leže na dobrim institucionalnim temeljima (pa ih sada prepuštaju miru božjem ili turističkim invazijama), ovdje je svedena na puke alternative kojima ispod kože uvijek tinja sukob oko identiteta shvaćena ili inventarski i plemenski ili esperantske univerzalne neopterećenosti. Pojednostavnjeno rečeno, ovdje je kriva i izmišljena dilema; alternativni projekt ili Murtić, povijesna jezgra staroga grada ili eksperimentalni film? Trogir ili Močvara?! A pristojnost i mjera nalaže da se događajem sezone ne može smatrati (kao što se smatra) povrat opljačkanoga vukovarskoga blaga ili obnova renesansnoga ili baroknoga spomenika kulture koji valjda, za alternativu ima urušavanje i propast ili — u povijesnim jezgrama — obilnoga padanja kamena, arhitrava, vijenaca po glavi stanovnika, jer takav izbor upućuje na zaključak da s našim glavama nije sve u redu. A kako je Hrvatska puna naprednih i nazadnih, puna podjela između arhaizma i modernosti, ovdje se sedla ili Pegaz nebeski ili kljusina Marka Hrvatina. Za potrebe trajnoga ratnoga stanja, koje Hrvati obožavaju, ta je alternativa ustoličena kao sukob europeizma i lokalne zatucanosti i kiti se, vidimo, lijevim i desnim konceptom, ali ostaje uvijek žalosno nepokretna i bez odgovornosti i za ono što voli i za ono što ne voli.

Da je sve ovdje mnogo elementarnije pa i mutnije, te da ne treba ovlaš hvaliti razlike između lijeve i desne koncepcije ili opcije, o tome ne treba trošiti mnogo riječi. I kao što je nekoć na grotesknim aukcijama avangardist i nestašno dijete hrvatske umjetnosti za jednu zgužvanu glavu dobročinski isposlovao silan novac (kupio trgovac oružjem!), a čuda hrvatske naive, zavjeti i zaklade s reprodukcijama kao grafikama nastavljaju svoj hod, sada nastupaju nova veselja poput prisluškivanja, sukoba oko velikog slikara, uvreda vrijedne kolegice, trčanja po dužnosti raznih budala u sprintu izložbom Ede Murtića, buncanja o društvu iz kafića ili o državnim umjetnicima i sl.

Tampon-zona prosječnosti

Između vrhunske kulture i politike nataložio se neosjetljvi škodljivi i svakako — debeo sloj prosječnosti. Unutar njega leži pravi popis grabežljivosti, častohleplja, nezaustavljivi nagon hrljenja prema Burzi, pri čemu po naravi stvari obzirniji i uljudniji svijet radi sve više na strategiji svojega polaka uzmicanja. Pozicija se onih drugih mogla zrcaliti i u najnovijim predizbornim sloganima tipa vjeruj u sebe ili budi svoj — što prevedno ovdje na trijezni jezik znači u se i u svoje kljuse. Prvima, s njihovom gotovo farmaceutskom ovisnošću o centrima moći ponestaje unutrašnje, ali ne nedostaje vanjske motivacije i snage. A nastojeći biti bliže oltaru prakticiraju vježbe svojih moći, pokuse svojih utjecaja uz dakako, ne smijemo biti nepravedni, one koji savjesno i odgovorno nastoje poboljšati blijedu krvnu sliku hrvatske kulture. I doista, u strukovnim vijećima o atelijerima odlučuju umjetnici, pisci o izdavalaštvu, i sve je naposljetku prividno u rukama struke, ali ne uvijek u rukama odgovornih ljudi.

Lijevo i desno u kulturi, barem u jasnijem stanju, ovdje ne postoji. To je iskustvo kulturnijih i stabilnijih zemalja. Ovdje su stvari elementarnije, premda danas u odnosu na jučer nešto mudrije jer polako traže uravnotežen odnos prema aktualnoj-alternativnoj i baštinjenoj kulturi. Govoriti o lijevom ili desnom konceptu kulture ovdje znači sebi laskati jer stvari se valjda više ne traže u okaminama etnopsihizma i u znakovima plemenske pripadnosti. Svaka kulturna sredina može imati lijevu i desnu vladu, ali prevlast kriterija je ono što je obvezuje neovisno o političkim i ideološkim stigmatima i predznaku. Svaka sredina pod političkim promjenama podrazumijeva i promjene u kulturi, premješta akcente, ističe preferencije, ali ne dovodi u pitanje dosegnuto, dok se ovdje uvijek pomiču kiklopski blokovi. Ako Solin i spomenici kulture izgledaju kako izgledaju, ako se starohrvatske crkvice, ti brojevi iz svjetlosti, jednostavno urušavaju, onda to nije sukob koncepcija, lijevog i desnog, ni odluka između prošlosti i budućnosti (sadašnjosti), nego pitanje odgovornosti i neodgovornosti; kulture i nekulture!

Slabašno svjetlo i mrvica dobiti

A tu i nadalje žive polarizacije i frustracije, nadanja i razočaranja onih koji se svakim novim izborom, lakomislenim ili iskrenim treperenjem nadaju boljitku. Ali ono što je zatučeno to je motivacija i potpora za ozbiljni rad. Imate u likovnoj umjetnosti plimu monografija, dok je slika moderne i suvremene umjetnosti nalik rasutom teretu bez cjelina i sinteza — u sredini koja o svojoj modernoj umjetnosti još uči od Babića i Kršnjavija, a nešto malo i od Gamulina, i gdje su, primjerice, dvije skromne knjižice Z. Rusa i J. Denegrija (Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj) iznjedrene prije četvrt stoljeća (!) upravo iz Sanaderova Logosa, slabašno svjetlo i mrvica dobiti.

Kod kuće je najgore, što bi rekao duhovit pisac, ali kuću treba graditi od krova (Thoreau), odnosno od ljudi. Ali tu i leže najveće nevolje. Neurotični ljudi, ujedanja, zla krv, afere, skandali, agresivnost, neizbježnost onih koji su imali mnogo uspjeha u industriji mržnje, prznice svih boja, glasnogovornici nižih taloga kolektivne psihe i zagovornici zaborava, potisnuta kultura ophođenja i međusobnoga uvaćavanja... sve to živi u punom cvatu zajedničke nesreće. Stoga i možemo ponajviše oplakivati gubitak autoriteta kulture, posebice kulture svakodnevnoga života.

»Držim neusporedivo važnim da naša briga o kulturi nije samo jedna od ljudskih djelatnosti, nego da je to u najširem smislu kultura svega — opća razina javnoga ponašanja. Time ponajprije mislim na odnos među ljudima«, zbori Vaclav Havel. U sredini u kojoj su uljudnost, obzir i tolerancija znak slabosti, a bahatost, neosjetljivost i nepopustljivost dokaz nadmoći, krije se lavlji komad i svih budućih nevolja.

Ive Šimat Banov