Chaplin u Hrvatskoj

Chaplin je zadužio naš nekada vrlo skučen filmski život i već u pionirskom razdoblju našega filma postoje ljudi koji su kadri precizno, ali i nadahnuto, vrednovati njegovo djelo

Izdavanje Chaplinovih filmova u nas na DVD-u bit će, vjerujemo, poticaj da se ponovno porazmisli o tom velikanu filma. Možda se tada nametne i jedna nedodirnuta, ali poticajna tema — Chaplin u Hrvatskoj. Već i površnim traženjima saznajemo da se Chaplina u nas pratilo, da je Chaplin zadužio naš nekada vrlo skučen filmski život i da već u pionirskom razdoblju našega filma postoje ljudi koji su kadri precizno, ali i nadahnuto, vrednovati njegovo djelo.

Chaplin do Langa

Već u kazalu imena, časopisa i filmova izvrsne knjige Vjekoslava Majcena Hrvatski tisak do 1945. godine (Zagreb 1998) otkriva se da se u njoj nakon Fritza Langa — čime bi se trebalo posebno pozabaviti — najčešće (šest puta) pojavljuje Chaplin. I već Majcenove kratke naznake u tim spominjanjima Chaplina pokazuju da je Chaplin bio nekakav izazov za pionire naše filmske publicistike. Dakle, od filmskih časopisa, a naš najstariji pojavio se već 1913, Chaplinovo se ime, kao i Griffithovo, prvi put spominje u časopisu »Kino smotra« (1919). U zagrebačkom časopisu »Jugoslavenska filmska revija« pojavljuje se 1922. članak Charlie Chaplin kao dramatski glumac i režiser, što znači da pisac teksta zna da je uloga Chaplina u njegovim filmovima dvovrsna, a to je i kuriozum za vrijeme u kojemu jedva da se zna za zvanje redatelja i u kojemu se Chaplin gotovo isključivo doživljuje kao glumac. Zatim, iste 1922. godine, u časopisu »Kinofon« Valerij Poljanski piše članak Razveseljivač milijuna — o Chaplinu, kao i tekstu Louisa Delluca o Chaplinu. Godine 1927. u jedinom sačuvanom broju ilustriranih novina »Kinematograf« Josip Đuka Berkeš objavljuje kratku studiju Charlie Chaplin u kojoj naglašava ono što je i danas srž procjena Chaplina — prepletanje duhovite komedije i duboke tragike. Slijedi časopis »Cinema, revija za film i kino« s trima tekstovima o glumi Charlieja Chaplina (1928, 1930, 1930), a on donosi i Chaplinove uspomene. Napokon, u časopisu »Kulisa« (1930) prenesen je Chaplinov kratki tekst o tajnama njegove komike.

NašChaplin

No, 1930-ih, imali smo i mi nekakva svoga Chaplina, a otkrio ga je i sačuvao Oktavijan Miletić! Riječ je o stanovitom, danas čini se potpuno zaboravljenom, Ivanu Đumlinu, koji je tridesetih uglavnom kao imitator nastupao u varijeteima; nastavio je to i nakon 1945, i, ne shvativši vrijeme u kojemu se našao, dopao je nakratko zatvora zbog političkih dosjetki u nekom skeču. Tako veli usmena predaja, tko zna koliko je istinita, no ostarjeli Đumlin početkom 1960-ih živio je s majkom u pravoj čaplinovskoj bijedi u podrumskoj sobi. Njegovo je vrijeme u svakom pogledu bilo prošlo, ali ga se sjetio Obrad Gluščević kojemu je trebao glumac te vrste za njegov film Priča o djevojčici i sapunu (1962). Bio je to njegov posljednji angažman, dakako i posljednji honorar. No, taj Đumlin, koji zaslužuje da ga se netko i sada sjeti, nastupio je 1936. u Miletićevu filmu Đumlin imitator Chaplina. U njemu Miletić želi naše pučanstvo upoznati sa stvaranjem filma, a kao ilustraciju snima prizore u kojemu maskirani Đumlin oponaša Chaplina, najprepoznatljivije u Charlijevoj čestoj ulozi zbunjena udvarača.

Marinković o Chaplinu

Od kraja 1930-ih Chaplina srećemo i u ambicioznim nefilmskim publikacijama. Tako, primjerice, kritičar i esejist Ranko Marinković u svojim nadahnutim tekstovima o filmu koje je pisao za »Novosti« posebno se osvrće na Chaplina uzimajući njegovu umjetnost kao primjer vrhunskih mogućnosti filma. A 1942. Ljubomir Maraković ga je u izvrsnom članku uvrstio u Hrvatsku enciklopediju, vol. III. Rekli bismo — ništa neobično, kad ne bismo znali da se u pet izašlih svezaka toga prema filmu skeptična izdanja nalaze samo dva članka o ljudima s filma: uz Charlieja tu je jedino još Marlene Dietrich...

No, vratimo se Marinkoviću. Tekstove iz »Novosti« razradio je 1952. u tekstu O mehanici i poetici filma (»Filmska revija«, 1952), a Chaplin mu je, sada oboružanu i novom literaturom (npr. knjigom Chaplin Pierrea Leprohona), ponovno primjer najvećeg dometa filmske umjetnosti. Taj u mnogome i vrlo izvoran tekst, klasik naše filmološke literature, mogao bi se dugo komentirati, moglo bi se iz njega zaključivati da su Chaplinovi filmovi ostavili traga u Marinkovićevoj prozi, no zaustavimo se sada na onom što korespondira s tadašnjim razmišljanjima o Chaplinu u svijetu. U dosluhu s tim razmišljanjima Marinković se pita da li je Chaplinu bio potreban film. Kao sjajan glumac, posebno pantomimičar, a uz to i akrobat, i bez filma je Charlie mogao biti atrakcija — u svim vrstama spektakla, od cirkusa do kazališta, kao osoba s vjerojatno većim repertoarom od, primjerice, Marcela Marceaua. Marinkovićev je odgovor odrješito niječan: Chaplinu je bio potreban baš film, i to upravo zbog realističnosti fotografske fakture filma koji je tada nijem, a samo se u takvoj smjesi realističnosti i stilizacije mogla izraziti tragičnost egzistencije lika s dušom anđela koji se nikako nije mogao prilagoditi bezdušnu svijetu s ljudima koji se pretvaraju u stvari. Dodavajući Marinkoviću, samo je u vizurama gruboga realnoga svijeta, netko mogao biti istodobno i Don Kihot i Sancho Pansa 20. stoljeća.

Međutim, ako je i lako prihvatiti Marinkovićevo nadahnuto obrazloženje, upravo u to su se vrijeme u filmski utjecajnu svijetu pokretala istorodna pitanja o Chaplinu. Umjetnička samosvojnost tražila se u režijskom stilu, a Chaplinova režija (mizanscena, kadriranje, montaža, elementi scenografije) djelovali su kao da su odveć podređeni Chaplinu glumcu, a ta teatarska dimenzija kao i stil glume smetali su i ondašnjim puristima. I tako, u anketama iz 1952. o najboljim filmovima i redateljima Belgijske kinoteke te časopisa »Sight and Sound« Potjera za zlatom i Svjetla velegrada nalaze se među četiri najuspjelija filma svih vremena, u anketi na Svjetskom velesajmu u Bruxellesu (1958) ostala je samo Potjera za zlatom (drugo mjesto), ali je Chaplin izglasan za najboljega redatelja svih vremena.

Teško uočljivi utjecaji

No, već od 1962. nadalje Chaplin izostaje s lista najvećih deset filmova.

No, smanjenju ugleda pridonijelo je i to što utjecaji Chaplina nisu bili odveć očiti u budućem filmu. Nešto od njegovih gegova i lika ostalo je u crtanim filmova, u luckastim komedijama braće Marx iz 1930-ih izbijaju čaplinovske iskre apsurdnosti, u populističkim filmovima Renea Claira s početka 1930-ih čaplinovska simpatija za male ljude. Poslije, cijene ga neorealisti: glavni lik i ambijentiranje filma Čudo u Milanu (1950) V. De Sike podsjećaju na Chaplina, Giuliettu Masinu iz Ulice i Kabirijinih noći proglašavali su ženskim Chaplinom. Napokon, prizori iz njegovih filmova nadahnut će i druge filmove, što je slučaj s crtanim filmom Na kraju svijeta, nagrađeni na Svjetskom festivalu animiranog filma u Zagrebu 2000. U posljednje vrijeme nešto od Charlieja nađe se u Woodyju Allenu — u njegovu spoju čaplinovske zbunjenosti, domišljatosti i poletnih inicijativa koje završavaju debaklom. Najveća razlika među njima mogla bi se, pak, inducirati iz onoga što Allen zaključuje na kraju možda i najuspjelijeg svojega filma Manhattan — da nekome ipak treba vjerovati, a Charlie je gotovo uvijek takav od početka filma.

Ukratko, štošta se nađe, ali tragovi su Chaplina s vremenom ipak sve bljeđi, a to nas privodi kraju ovih prigodnih bilješki. Paradoksalno, sve to novije vrijeme Chaplin je bio istodobno i zanemarivan i smatran najvećim, a zanemarivan je i zato jer je možda još nepotpuno shvaćen ili zato jer kao poseban strši i smeta, a nema ni dostojnih sljedbenika koji bi na nj podsjećali, primjerice, osjećajnošću. I natjerao nas je zato da se pitamo mora li, a i može li, svaki velikan imati nasljednike.

Odnosno, nepostojanje takvih ne mora biti krivnja onoga s ostavštinom.

Uostalom, s naslijeđenim se nasljednici možda i ne bi znali služiti.