Četrdeset minuta koncentrata

Četrdeset minuta koncentrata

Performans Tempirana bomba Mije Janković i Yaniva Shentsera bila je trajna kreacija i interakcija, skulpture i glazbe, a zajedno znači i umjetnosti

U zagrebačkoj Močvari, na trnjanskom nasipu lijeve obale Save, svjedočili smo u četvrtak 4. prosinca u večernjim satima zanimljivom umjetničkom događanju. Mia Janković, kiparica, i Yaniv Shentser, glazbenik, uprizorili su performans pod naslovom Tempirana bomba, sastavljen od nekoliko dijelova.

Začudni performance

U pretprostoru glavne dvorane u Močvari, a ispred glavnog ulaza u dvoranu gdje se obično održavaju koncerti, u vrijeme dok su se gledatelji polako skupljali, bile su postavljene dvije skulpture koje su poput čuvara bdjele nad svakim koji se te večeri našao u Močvari. Gipsane su skulpture, iako ne više od sedamdesetak centimetara, svojim izrazito ekspresivnim izrazima lica postaju smjernice kojima će se dvoje mladih umjetnika ravnati.

Deset minuta prije devet sati vrata su se glavne prostorije otvorila i posjetitelji su polako počeli ulaziti u začudan prostor. Dvorana u Močvari bila je osvijetljena sa samo tri bijela reflektora, dva su sa strane svijetlila vodoravno i jedan odozgo okomito. Blagi je dim popunjavao prostor, a sa stropa su se spuštali deseci komada nevelikog kamenja vezanih tankim plastičnim nitima tvoreći tako uzgibanu jezgru malih metronoma. Glazba u pozadini sastojala se od ambijentalnih tonova, šumova, i na neki je način proširivala cijeli prostor. Mia Janković, odjevena u crno, ušla je u prostor i započela izgradnju skulpture u kojoj se mogla sagledati cijela večer. Prve prekrižene ruke koje je ona oblikovala, krećući se u blagim ritmovima uz glazbu koju je iz kabine producirao Yaniv, tražile su jasne tragove svjetlosti u cijelom prostoru. Gotovu je skulpturu vezala na plastičnu nit s kamenom koja je sa stropa bila najsnažnije osvijetljena i nalazila se u samu središtu dvorane poput ishodišta.

Uz jaku svjetlost bljeskalice i doziran ritam bubnja u koji je udarao Shentser uklonjen je paravan na desnoj strani od pozornice otkrivajući dvije ruke različitih dimenzija koje su visjele sa stropa. Jedna je, ona veća, spomoću lutkarske iluzije konopcem postala pokretna i njišući se, s psihodeličnim učinkom bljeskalice i ritmom koji je mijenjao intenzitet postala neka vrst potaknutog mobila tjerajući vas da iskoristite svu svoju koncentraciju u tom trenutku. Prekriženi dlanovi koje je Mia oblikovala i koji su odjednom postali sastavni dio prostora počeli su iznicati iz kutije u kutu dvorane.

Petnaestak prekriženih dlanova prenijela je Mia u različite dijelove dvorane postavivši ih na niti poput onih prvih. Cijeli prostor bio je ispunjen skulpturom i postao zapravo njezin sastavni dio. Skulpture su se polagano njihale na nitima jer su i same niti neposredno ispod stropa bile povezane pa je tako jedna blago pomicala drugu, druga treću, treća četvrtu... Uz klavirsku pratnju iz zvučnika liniju maski na nitima koje su se nalazile naposredno ispred pozornice Mia je polako, jednu, po jednu spuštala na nižu razinu.

Nisu to bile samo maske. Unutar maski nalazila se masa koja je mogla izravno podsjećati na mozak, ljudsku glavu odrubljenog potiljka. Igra nitima koje je trebalo polagano olabavljati, spuštati i iznova zatezati iziskivala je od sudionika potpunu koncentraciju.

Nakon što se podigao zastor na pozornici su se pojavile tri skulpture. Kosturi, tjelesa u raspadnutom stanju, ekspresivnih izraza lica poput čuvara na ulazu. Uz njih su se pojavili Mia i Yaniv, lica prekrivenih istovjetnim maskama. Zvuk iz zvučnika pomalo je zamijenjen njihovim glasovima. Izrazite glasovne efekte čije korijene možemo tražiti i u pećinskoga pračovjeka, upotpunjavali su krikovi, ali i intenzivna rasvjeta. Krikove i gangu zamijenila je pjesma.

Imaginarni svijet

Poslije otpjevane pjesme Mia i Yaniv su, skinuvši maske, iznosili nove skulpture u prostor postavljajući ih na pod. Skulpture su činile zatvorenu skupinu ljudskih glava sa zavinutim potiljcima, poput antičkih čudovišta. Iznesene skulpture bile su upotpunjene brojnim crtežima raznorodnih lica, bezimenih, ali markantnih lica koje je Mia rasporedila među njih. Crteži su to i portreti imaginarnih likova na obrezanim formatima papira. Uza sve to kiparstvo i skiciranje, dvoranom je odjekivao zvuk brbljanja, smijeha, neartikuliranih glasova... Prostorom su nadalje zavladale nove skulpture. Desetak tankih skulptura postavili su Mia i Yaniv u prostor ispred glava na podu pomiješanih sa crtežima da bi na kraju iznijeli skulpturu Velikog, skulpturu na postolju s instaliranim zvučnikom koji je reproducirao zvukove dječjih lutaka koja je u kratkom roku zagospodarila cijelim prostorom. Bilo je pola deset...

Performans Tempirana bomba Mije Janković i Yaniva Shentsera bila je trajna kreacija i interakcija, skulpture i glazbe, a zajedno znači i umjetnosti. Instalacija kipova uz određenu vrstu zvuka i glazbe uokviruje imaginarni svijet, likove bez individualnosti, prošlosti i budućnosti. Oni u tren postaju univerzalni, govoreći o naravi čovjeka koja nije podložna naglim promjenama ni trzajima. Desetak scena koje pritom nastaju nemaju namjeru prijetiti, nego upozoriti, nemaju namjeru izbiti na površinu, nego tražiti odgovore unutra. Instalacije koje ostaju uprizorene same po sebi traže kontekst koje su te večeri dobile. Sadržaj je prepoznatljiv, a teško dokučiv. Mia i Yaniv ovim su ga performansom dokučili. I ponudili nama.

Marko Kružić