Bogata skala izražajnosti

Nada Matošević oblikovala je izvedbu Šostakovičeve Komorne simfonije sigurnom rukom i neospornim dirigentskim autoritetom glazbenice neupitna znanja i sposobnosti. Bio je to odličan koncert ambiciozno sastavljena programa i njegovane razine muziciranja, danas jedva dostupne većini hrvatskih orkestralnih sastava toga tipa

U jeku koncertne sezone, na prijelazu iz studenog u prosinac, održano je u Zagrebu, ali i okolnim kulturnim središtima (u Hrvatskoj i izvan nje) više simfonijskih koncerata, od kojih neke bilježimo i u ovoj rubrici. Tako je u sklopu mariborske koncertne sezone u velikoj dvorani SNG-a Maribor 29. studenoga gostovala Slovenska filharmonija. Atraktivni program sastavljen od Mozartove Simfonije u G-duru K. V. 318, Ravelova glasovirskog Koncerta u D-duru (za lijevu ruku), i Brahmsove Prve simfonije u c-molu, op. 68, privukao je najviše pozornosti činjenicom da su kao dirigent i solist bili angažirani inozemni umjetnici, Gabriel Chmura, čija je dirigentska međunarodna karijera (obilježena pozicijama šefa dirigenta Simfonijskog orkestra nacionalnog centra za umjetnost u Otawi te Simfonijskog orkestra Nacionalnog poljskog radija iz Katowica), i Eric le Sage, cijenjeno ime među današnjim francuskim pijanistima srednje generacije.

Sviranje iz nota

Mozartova mladenačka simfonija, pisana zapravo u formi talijanske uvertire (kao jednostavačna skladba u tri kontrasna dijela, uokvirena odsjecima brzih tempa), zazvučala je ljupko i ležerno u dosta kultiviranoj orkestralnoj svirci. No dobar dojam s početka nije se nastavio u Ravelovu glasovirskom koncertu za lijevu ruku. Ne treba sumnjati u profesionalnost odlična pijanista kakav je Eric Le Sage, no svirati solo dionicu iz nota ne čini se umjesnim u slučaju slojevita i bogata pijanističkog sloga, kakav je Ravel namijenio interpretu svoga koncerta za lijevu ruku. Solistička dionica pisana je tako majstorski i s takvom punoćom da na neupućena slušatelja (dakle onog koji ne poznaje partituru) ostavlja dojam kao da pijanist svira objema rukama. Poznato je da je Ravel ovaj koncert napisao za svog prijatelja pijanista Paula Wittgensteina, koji je desnu ruku izgubio u Prvom svjetskom ratu. Tragičan povod nastanka skladbe Ravela je u umjetničkom smislu izazvao do krajnjih granica njegove skladateljske maštovitosti. Kao rezultat nastala je partitura u pijanističkom pogledu upravo genijalno koncipirane solističke dionice. Koncentracija potrebna da bi se s punom preciznošću i primjerenom ekspresijom odsvirala ta dionica ne dopušta pijanistu da se desnom rukom (kojom ne svira) koristi za okretanje nota. A upravo je to učinio Eric Le Sage, očito nedovoljno siguran u svoje poznavanje partiture, da bi svu pozornost obratio samo vlastitu muziciranju. To je njegovu pristupu djelu dalo dojam one neobvezne ležernosti koja se, kada je riječ o ovoj Ravelovoj skladbi, doimlje gotovo uvredljivom.

Drugi dio koncerta ispunila je vrlo solidna izvedba Brahmsove Prve, pod ravnanjem Gabriela Chmure, dirigenta neupitnih sposobnosti, koji je sigurno i muzikalno vodio Slovensku filharmoniju od prvoga do posljednjeg takta partiture. U ovoj izvedbi ostat će zapamćen krasno odsviran solo koncert-majstora Mirana Kolbla u drugom stavku simfonije, a i puhačka sekcija orkestra u kojoj svira nekoliko prvorazrednih muzičara odlično je funkcionirala tijekom izvedbe. Ipak, gledano u cjelini, koncert nije postigao kvalitetu živa, energetski protočna izvođenja, dostupna Slovenskoj filharmoniji u njezinim najboljim trenucima.

Hrvatska komorna scena

Hrvatska koncertna scena u proteklom je razdoblju bila obilježena inauguralnim koncertom komornoga sastava Riječke filharmonije, održanim u Mramornoj dvorani Pomorskog i Povijesnog muzeja (Guvernerova palača) u Rijeci 5. prosinca. Pod ravnanjem Nade Matošević, komorni se sastav Riječke filharmonije predstavio izvanredno zahtjevnim programom, u kojem su, uz poznatu Treću simfoniju u D-duru Luke Sorkočevića, mjesto našle i tri, dosad u Rijeci još neizvedene skladbe: Concerto grosso br. 3 za dvije violine i komorni orkestar Alfreda Schnittkea, vokalni ciklus Lieder eines fahrenden Gesellen Gustava Mahlera u Schönbergovoj obradi za glas i komorni ansambl te Komorna simfonija Dmitrija Šostakoviča.

Za Schnittkeov Concerto grosso može se lako ustvrditi da čini jedan od onih uzoraka neobaroknoga trenda koji se u 20. stoljeću, u više navrata i u pojedinim stvaralačkim razdobljima, mogao pratiti u skladatelja vrlo različitih stilskih usmjerenja. Očito nadahnuće barokom u Schnittkeovu je djelu čujno u obilježjima orkestralnog zvuka pomiješana sa zvukom čembala, u samoj strukturi skladbe s umecima motiva b-a-c-h, te izrazitoj virtuoznoj fakturi obiju violinskih solističkih dionica. I premda je riječ o glazbi koja se dosta teško prihvaća na prvo slušanje, pogotovo od strane publike nenaviknute na tu vrst glazbenog izričaja, sama je kvaliteta izvedbe, kako orkestra tako i dvoje izvrsnih gostujućih solista, Vasilija Meljnikova i njegove učenice, mlade slovenske violinistice Anje Bukovec, uvelike pomogla dobroj recepciji djela.

Izvedbe Mahlerovih Pjesama putujućeg djetića u Schönbergovoj orkestraciji, s mezzosopranisticom Anđelkom Rušin, posebno pak Šostakovičeve Komorne simfonije u nastavku su koncerta jasno ukazale na osnovne vrijednosti ansambla: a to su individualna kvaliteta članova orkestra i njegovo oblikovanje pod sigurnom rukom i jasnim umjetničkim htijenjem dirigentice Nade Matošević u izvođačko tijelo njegovana zvuka i transparentne fakture razrađenih dionica.

Vrlo profesionalan pristup i ozbiljan rad stoje u pozadini danas dosegnutih rezultata Riječke filharmonije i njezina, na ovom koncertu predstavljena, komornog sastava. Pravi kamen kušnje za orkestar bila je upravo Šostakovičeva Komorna simfonija, sa svojom ritmičkom raznolikošću i bogatom skalom izražajnosti, te nizom tehničkih zahtjeva koje postavlja pred ansambl. Treba ipak spomenuti da je za ovu prigodu komorni sastav Riječke filharmonije bio potpomognut gostima solistima iz prvoga dijela, izvrsnim Vasilijem Meljnikovom, koji je preuzeo ulogu koncert-majstora i Anjom Bukovec, koja je poduprla dionicu drugih violina zajedno s Romeom Druckerom, inače rođenim Riječaninom, djelatnim u Sloveniji, gdje je već godinama član vrlo cijenjena gudačkog Kvarteta Tartini.

Nada Matošević oblikovala je izvedbu Šostakovičeve Komorne simfonije sigurnom rukom i neospornim dirigentskim autoritetom glazbenice neupitna znanja i sposobnosti. Bio je to odličan koncert ambiciozno sastavljena programa i njegovane razine muziciranja, danas jedva dostupne većini hrvatskih orkestralnih sastava toga tipa.

Muzika za sinagogu

U kontekstu ove rubrike valja ipak spomenuti i dobrotvorni koncert što ga je Simfonijski orkestar Muzičke akademije pod ravnanjem Aluna Francisa održao 7. prosinca u Dvorani Lisinski u sklopu Akademskoga ciklusa. Koncert s djelima Vatroslava Lisinskog (uvertira operi Porin), Ludwiga van Beethovena (koncert za violinu, violončelo, glasovir i orekstar u C-duru, op. 56 — kao solisti nastupili su violinist Krunoslav Marić, violončelist Luka Šulić i pijanist Filip Fak) te P. I. Čajkovskog (Peta simfonija u e-molu) našao je mjesto u seriji dobrotvornih koncerata Muzika za sinagogu, dijelu kulturnoga programa Židovske općine Zagreb, a u svrhu prikupljanja prihoda za izgradnju Židovskoga kulturnog centra u Zagrebu. Budući da se dobrotvorni koncerti redovito izuzimaju od profesionalne kritičke procjene, u slučaju ove koncertne večeri treba se samo zadržati na priznanju dobroj namjeri i plemenitoj svrsi. Osvrt na umjetničke rezultate današnjih produkcija zagrebačke Muzičke akademije bolje je ostaviti za neku drugu prigodu.