Boemska vrsta

Boemska vrsta

John Cale, Hobo Sapiens, EMI/Dallas Records

Neki ostaju vitalni mladići i u šezdesetima. Uzmite za primjer Johna Calea, jednog od osnivača legendarnog art-rock sastava The Velvet Underground. U šezdeset i drugoj godini John Cale danas redovito ide u teretanu, stalno je spojen na internet, s kojega skida nove eseje Jeremyja Rifkina i Noama Chomskog te obavlja bogatu e-korespondenciju s prijateljima intelektualcima razasutim po cijelom globusu. Taj mladić u najboljim godinama, a sada shvaćate i zašto ga tako zovemo, osim svega spomenutog rado raspravlja o stihovima Ezre Pounda, sklada glazbu za nove holivudske filmove i uči se služiti novim softverskim programima poput neizbježnih ProToolsa. A tu je i krunski dokaz Caleove vitalnosti — njegov izvrsni novi album Hobo Sapiens, koji u svim važnijim pop tiskovinama ovih dana krasi titula albuma mjeseca.

Kapital, Schöenberg i Stockhausen

I doista, rijetko će koji istinski zaljubljenik u inteligentnu pop-glazbu moći odoljeti vrlinama Caleova novoga glazbenog ostvarenja. Album Hobo Sapiens izvrstan je spoj čudesno jednostavnih i evokativnih pop melodija s ekskurzijama u disonantnije, avangardnije aranžmane te vješto studijsko manipuliranje zvukom. Negdje na razmeđi zvučne skulpture i pop-forme smješteno je dvanaest vanserijskih pjesama u kojima osim na glazbenom planu Cale plijeni i promišljenim tekstovima što dotiču širok raspon tema od religije, suvremene jurnjave za uspjehom, položaja umjetnosti u današnjem društvu preko geopolitičkih perverzija nove američke vlade do znalačkih zapažanja o boemskim i skitalačkim užicima. Sjedinjujući u sebi intelektualca-estetu (Cale je školovani skladatelj ozbiljne glazbe i virtuoz na violi) s pop ikonoklastikom (artrokersko iskrivljavanje i kompozicijsko usavršavanje pop-forme stalno mu je programatsko načelo) Cale uz samo nekolicinu živućih glazbenika (Tom Waits, Robert Wyatt, Nick Cave) može ponijeti titulu istinskoga kantautora. A tu će mu titulu album Hobo Sapiens samo dodatno učvrstiti.

Cale se rodio davne 1942. u jednoj velškoj dolini. Otac mu je bio rudar i po samom Caleovom svjedočenju »osuđenik na težak radnički život«. Majka mu je bila lokalna učiteljica, a baka zagrižena Velšanka, koja je od maloga Johna tražila da u krugu obitelji ne govori engleski, nego samo velški. Mali je Cale odmah znao da je, ako se želi istrgnuti iz velške zabiti i njezina ograničavajućeg mentaliteta, jedini put da to učini školovanje i umjetnost. U školi je pokazao veliki talent za glazbu, posebice je dobro svirao violu, a znalački je i vješto interpretirao moderne skladatelje poput Schöenberga i Stockhausena. Njegov rokerski pobunjenički duh izbio je na površinu usporedno s njegovom naobrazbom za klasičnog glazbenika i kulminirao je u Caleovim mladenačkim ispadima na faklutetu te javnim isticanjem ljubavi za Marxov Kapital. Nakon što je upisao londonski Goldsmith’s College dobio je stipendiju i za prestižni Berkshire Music Centre u Tanglewoodu u američkoj državi Massachusetts. Tamo se upoznao i družio s legendarnim skladateljima suvremene ozbiljne glazbe Johnom Cageom i La Monte Youngom i s njima snimao glazbene eksperimente na magnetofonske vrpce istražujući spektralne i minimalističke aspekte glazbenih kompozicija. Ubrzo se našao i u New Yorku, gdje se razbudila njegova rokerska strast. Zbližava se s Louom Reedom, s kojim osniva The Velvet Underground i izdaje nekoliko epohalnih albuma.

Reality show je za majmune

Nakon razlaza s Reedom Cale izdaje niz solo ostvarenja, producira neke važnije albume The Stoogesa i Nico i sklada glazbu za brojne art-filmove i hepeninge. Već od svojih solo početaka pokazuje sklonost avant-popu, u kojem znanja iz klasične kompozicije primjenjuje na pop formu. Iz prve faze s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća izdvaja se album Paris 1919, nakon kojega upada u pomalo mračnu introspektivnu fazu, koja će se protegnuti sredinom i do kraja sedamdesetih. U osamdesetima izdaje vrlo hvaljeni album Music For A New Society, a u devedesetima Fragments of a Rainy Season. No tek će ovogodišnji Hobo Sapiens dobiti bezrezervnu hvalu glazbenog tiska, kao nekoć Paris 1919. A razloga tome je napretek.

Hobo Sapiens već od prvih taktova uvodne stvari And The Art Of pokazuje iznimno moderan zvuk i vješto baratanje suvremenom elektronikom. A razlog je tomu i Caleov producentski partner Nick Franglen, član vrlo popularna chill out dvojca Lemon Jelly. Nick Franglen uspijeva posložiti Caleove kompleksne aranžmane u zvučno dopadljivu cjelinu i pravi je pogodak što ga je Cale izabrao za partnera. Uz disciplinirani trip-hop ritam i smirujuću melodijsku atmosferu izranja odmah na početku Caleov karakteristični bariton poput kakva razarača koji zvučeći s distance, ozbiljno i autoritarno djeluje kao da će nam poručiti nešto sudbinski. A tako i jest. S velikim majstorstvom pjesničke aluzivnosti Cale se pita gdje je nestala ona umjetnička magija zbog koje smo nekoć voljeli čaroliju umjetnosti. Danas je zavladala umjetnost stvarnosti, komentira po prilici Cale i uspoređuje današnjeg gledatelja televizijskih reality showova s majmunom koji se iskapajući vlastitu stvarnost zapravo bavi lopatom i ne vidi da mu se možda bliži kraj. Komad And The Art Of ispolirani je glazbeni uradak u kojem Cale uz pomoć bogate instrumentacije pažljivo gradi zvučnu napetost do završnoga krešenda. Ispoliranosti i naglašenoj estetiziranosti Cale odmah suprotstavlja sljedeću stvar, Reading my Mind, koja u žovijalnu pop-tonu pjeva o nepretencioznim užicima vožnje i usput pušta nepatvoreni zvučni zapis skinut s njujorških ulica pun života i smiješnih povika na talijanskom jeziku.

Poetika dualnosti

Album se zatim nastavlja varirajući dualnost koju su odredile prve dvije stvari. Estetika naprama životnosti. Forma prema anarhičnosti. Kompozicija nasuprot popu. Slijede zatim jedna za drugom stvari pune optimizma i životne energije, ili pak mračnijih disonanci i razmrvljenih elektronskih ritmova. Dobar je primjer takva konceptualnog kontrastiranja pjesma Things, koja se u remiksiranoj formi pojavljuje i potkraj albuma pod naslovom Things X. U prvoj verziji pjesma zvuči kao kakva vesela pop stvar s ručice-u-zrak refrenom posuđenim od country pjevača Warrena Zevona da bi u remiksiranom izdanju postala paranoidno-shizofreni glazbeni kolaž. Zafrkantski refren: »the thing You do in Denver when You are dead« odjednom dobiva prijeteći prizvuk. Cale time inteligentno komentira političku konfuziju koja danas vlada u Americi pretvarajući je od zemlje »hrabrih i slobodnih« i naoružanih građana u zemlju posvemašnjega kaosa, otimačine i bezvlašća. Tekst je u objema stvarima ostao isti, samo je promijenjena glazbena interpretacija. U konačnici dobivamo sjajnu resemantizaciju. Mogli bismo ići i dalje od pjesme do pjesme i pričati o vrlinama svake od njih, ali za to bi nam trebalo previše prostora. Caleova glazbena kompetentnost i inventivnost naprosto ne poznaje granice. Najbolje je da se i sami uvjerite u intrigantnost albuma Hobo Sapiens tako što ćete otići do CD shopa i preslušati ga. Jer ne događa se tako često da vas oduševi procvjetala mladost šezdesetogodišnjaka.

Predrag Madžarević