Bijeli bombon

Bijeli bombon

U Gogolja je jasno da je Agafija zapravo stara cura, ali Ferenčina izborom lijepe mlade glumice, darovite i privlačne Jelene Perčin potpuno mijenja rakurs cijele priče

Jedina riječ koja može opisati virovitičko uprizorenje Gogoljeve Ženidbe, jest sjajno! Šteta je što u hrvatskom kazalištu ne vidimo više tako čisto napravljenih predstava. Dražen Ferenčina ponovno je dokazao da zna i može, izvrsnom, inteligentnom inscenacijom i odličnim kostimografskim rješenjima te napravio vrhunski hrvatski proizvod, kojega se čak ni Gogolj ne bi postidio! Iako je tekst bio napisan kao kritika smiješnoga petrogradskog društava, Ferenčina je minucioznim zahvatima tekst pretvorio u idiličnu komediju, priču sa zabrinjavajućim, ali ipak slatkim završetkom.

Brak kao Disneyland

Naime, što je to u današnje vrijeme institucija braka? Sve se više nameće pitanje da li je brak, idealan brak, umotvorina američkih filmova u kojoj maštamo o prekrasnoj bijeloj opravi, djeverušama, svečanom obredu, glazbi, roditeljima koji plaču i prijateljima koji se vesele, a onda se probudiš mjesec dana nakon toga pitajući se kako si uopće završio u toj priči. Ljudi često gledaju na brak samo iz aspekta čina svadbe, kao divovske zabave koja obilježava ključni trenutak života dvoje ljudi. Poslije to dvoje ulaze u onu fazu nakon koje nema ništa osim čopora djece i živjeli su sretno sve do kraja.

Vjerojatno ste zapazili da ljudi koji su u braki vole nagovarati druge, one sretno nevjenčane, da u to jednostavno treba ući, predstavljaju im brak kao Disneyland, nešto bez čega se jednostavno ne može, nešto što bi svatko ranije ili kasnije trebao učiniti s nekim ili bilo kim, samo da bi se krug bračnih utopljenika proširio i da zabava u bračnoj paučini nikada ne prestane. Bračna institucija nešto je kao carevo novo ruho, mnogo se o tom bitnom činu priča, mistificira, rijetki uspiju, mnogi se probude razočarani. Brak je ipak vrsta društvenoga pritiska koja se bez obzira na vrijeme liberalizacije dobro održala, zahvaljujući svojim mitskim svojstvima, sve do danas!

Naime, u ovoj se komediji ništa ne bi dogodilo bez Kačkarjova, u sjajnoj interpretaciji Draška Zidara, čovjeka koji se utopio u bračnoj luci. On kod svoga prijatelja Patkoljosina, zgodnog i duhovitog Gorana Košija, spazi svodilju Fjoklu, genijalnu i sjajno iskričavu Blanku Bart, koja ga je uništila našavši mu ženu. Kačkarjov odlučuje po svaku cijenu oženiti Patakaljosina za Agafiju, djevojku koju mu je svodilja našla. U Gogolja je jasno da je Agafija zapravo stara cura, ali Ferenčina izborom lijepe mlade glumice, darovite i privlačne Jelene Perčin potpuno mijenja rakurs cijele priče, pretvorivši Agafiju u prestrašeno mlado stvorenje koje se jednako boji, koliko želi ući u tu instituciju.

Uspjela groteska

Scenografska inscenacija Nives Kostić, koja je istodobno i kostimografkinja, u obliku goleme vjenčanice krinoline ispred koje se sve događa i na koju se može popeti samo Agafija, vrlo čisto rješava cijeli problem predstave. Naime, Afagija je kao svako mlado djevojče pred velikim odlukama neodlučna, ali s pomoću vrckave tetice Arine Snježane Slavić ona pokušava u oči pogledati svoje prosce, sjajno izabrane i isprofilirane groteskne likove; Slaninu, uredskog ekonoma u izvedbi Mije Pavelka koji je izgledao kao da je izašao iz Gogoljeva vremena, Anučkina, pješačkoga časnika u liku Igora Goluba, koji je uspješno dočarao kakvo je licemjerje ispod elegantne i odmjerene odore, zatim pomorca Ževakina u interpretaciji Ivana Vrbenskog, koji precizno vodi svoj lik naizgled nenametljiva egocentrika, a na kraju se svaki put razočara, te Srećko Berec u ulozi Starikova, koji je suzdržanim humorom dočarao trgovca.

No, bez obzira na to što je Kačkarjov upro svim silama dovesti Patkaljosina pred gotov čin, eliminiravši sve suparnike, natjeravši to krasno i nevino djevojče da se zaljubi u njega, Patkaljosin je ipak izabrao slobodu kojoj teži, a djevojka je ostala okupana balonima sapunice razderane haljine, što je samo konstrukcija u kojoj ona traži svoju sreću.

Predstava je dočarala svu malograđanštinu i putem iznimno zanimljivih kostima Nives Kostić, što graniče s kičem, a ipak to nisu, nego oslikavaju cijelu dušu mentaliteta o kojem se govori.

Na kraju ipak valja spomenuti dva manja, ali isto tako sjajno manevrirana lika, sluškinje Dunjaše u interpretaciji Vlaste Golub, i sluge Stjepana Patkaljosinova Danijela Dumenčića.

Jedina je manja zamjerka izbor svjetla i glazbe, jer svjetlo je pomalo kičasto, a glazba donekle banalna. No, ni nije to nešto što posve narušava okvir priče.

Na kraju predstave Ferenčina ostavlja dojam da će se mladoženja, iako je pobjegao kroz haljinu, možda ipak, nakon pola sata, vratiti... neka dugo žive sretni završeci!

Morana Foretić