Bez pomodarskih iskoraka

Bez pomodarskih iskoraka

Geri Allen Trio, Twenty One, Blue Note CDP, 7243 8

Iako je jazz glazba pretežito muških interpreta, udio je žena u njoj vrlo važan. Ako apstrahiramo velik broj vokalistica i usredotočimo se primjerice samo na pijanistice, ubrzo ćemo shvatiti da je nemali broj predstavnica tog instrumenta itekako obogatio i još obogaćuje taj glazbeni fenomen. Započelo je sve to još tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća s pojavom školovane pijanistice Lilian Harding, prve supruge legendarnog Louisa Armstronga, da bi se nastavilo preko neponovljivih Mary Lou Williams i Marian McPartland, pa sve do modernijih Alice Coltrane, JoAnn Brackeen i danas vrlo popularne Geri Allen. To je samo dio važnih predstavnica ženskoga jazz-glasovira, no u ovom su trenutku mnoge oči (i uši!) ljubitelja jazza uperene u atraktivnu Geri Anotinettu Allen(Pontiac MI, 1957), školovanu pijanisticu koja je karijeru započela u sastavima najmodernijih i free-jazz crnačkih glazbenika. Priuštivši si vlastiti mali sastav klasičnoga klavirskog jazz-trija s kontrabasom i bubnjevima, Geri Allen ne samo da ima priliku demonstrirati tehniku instrumenta i idejno bogatstvo improvizacije nego i nešto od u mladosti stečene jazz-tradicije, što itekako ističe vrijednost njezina osobnoga pristupa. Uz to ona poput pravog istinskog interpreta jazza programa svoga trija koncipira u optimalnoj ravnoteži vlastitih originalnih skladbi i izvedbi poznatih jazz-standarda, ne bježeći u pojedinim trenucima ni od svojih evidentnih uzora Mary Lou Williams i Theloniuousa Monka.

Vrhunski instrumentalisti

Tako u interpretaciji njezina originala In The Middle zapažamo neka karakteristična Monkova harmonijska rješenja, u drugom In The Morning, koji posvećuje sestri Leoli, poseže za lirskom i pomalo impresionistički obojenom baladom, dok u trećem s naslovom Feed The Fire i zbog bržeg tempa pokazuje znatno više džezističkog temperamenta. Što se pak tiče na disku Twenty One predstavljenih jazz-standarda, Geri Allen i tim melodijama daje svoje originalno ruho, primjerice u baladi If I Should Lose You, ili u jazzu vrlo rado sviranoj, prelijepoj skladbi Old Folks. U taj se sklop uklapa i također znana melodija Lullaby Of The Leaves, s time da Allenova tu poseže za aranžmanom koji je prije mnogo godina za tu melodiju napisala Mery Lou Williams, koji dakako obogajuće vlastitim improvizacijama. Čast je na disku Twenti One, Geri Allen svom drugom uzoru Theloniousu Monku iskazala odsviravši jednu od manje poznatih tema tog nekad avangardnog harmoničara i melodičara, Interospection/Thelonious.

Geri Allen, uz to što vrlo dobro svira moderan jazz-glasovir, dobar je primjer kako netko ne mora uvijek biti u pomodarskom suglasju s trenutačnim stilskim iskoracima. Ona to najbolje ilustrira baš ovim triom, u kojem ima dva majstora svojih instrumenata, kontrabasista Rona Cartera, nenadmašna u dubokim lagama, te nadarenog i nažalost prerano umrla bubnjara Tonyja Williamsa. U ovom triju oni savršeno i disciplinirano funkcioniraju, ali se i kao vrsni solisti predstavljaju u uzvedbama skladbi Drummer’s Song, Feed The Fire i Old Folks.

Mladen Mazur