Autoreferencijalna pomutnja

Autoreferencijalna pomutnja

Amélie Nothomb, Robert je njezino ime, prev. Ela Agotić, Vuković &Runjić, Zagreb, 2003.

Razgovor o ovom kratkom i, kako korice kažu, »ugodno toplom« romančiću — koji će i mnoge poklonike sada i u nas već dovoljno poznate belgijske autorice, bojim se, ipak razočarati — valja započeti, sukladno njegovu naslovu, upravo njegovim osobnim imenom, to jest naslovom. On je, reklo bi se, priča za sebe, gotovo i rječitija od sama romana u kojemu se ponešto od zapleta što ga već sama po sebi nudi njegova, na hrvatski nažalost neprevodiva naslovna dosjetka, uspijeva više provući nego uistinu razraditi i rasplesti, ali o tome poslije.

Zamke igre riječima

Naslov, dakle — da pojasnimo ono što ne možete saznati kad u izlogu knjižare ugledate prepoznatljivo ime autorice, koje srećom, poput svih osobnih imena, uvijek neizbježno ostaje u izvorniku — na hrvatskom je naprosto pogrešan, premda ne znam bih li to prevoditeljici uopće zamjerila, kad se iz zamke francuske igre riječima stvarno teško ispetljati. (Uostalom, daleko joj više zamjeram, primjerice, što uporno neodređeni član prevodi riječima »jedan« ili »jedna«, umjesto da ga dužno zanemari, jer u hrvatskom nema što tražiti.) S pravom, međutim, zbunjena pred naslovom, autorica prijevoda, Ela Agotić, odlučila se objasniti nam spomenutu igru riječima tek na kraju knjige, u trećoj od svojih četiriju »opaski«, gdje, objašnjavajući ime rječnika Robert de la langue francaise, nazvana po leksikografu Paulu Robertu, skraćeno, Roberta, kaže:

»Taj rječnik postoji u mnogo različitih izdanja, pa tako i kao Robert des noms propres, što je i originalni naslov ovog romana, a znači — rječnik vlastitih imena. Robert je, inače, muško vlastito ime. Pjevačica Robert zaista postoji i, ako je suditi po web-stranici Amélie Nothomb, mogla bi biti prijateljica, ili barem poznanica autorice romana.«

Sada, prema tome, znate kako se biraju novi prijevodni naslovi, a i da se ovaj koji je pred nama mogao kojekako prevesti, ali nikako na način koji bi igru riječima zadržao i u nekom nefrankofonom kulturnom krugu. Prevoditeljica se odlučila istaknuti sraz muškog imena i ženske njegove nositeljice, a i sraz te naslovne izjave i tijeka romana u kojemu nema nikakve Robert sve do posljednjih stranica knjige. S druge strane, naslovna igra riječima upućuje ipak na nešto više od pojedinačne, makar i izmišljene, makar i stvarne, sudbine djevojke nazvane muškim imenom. Upućuje, čini se, na apstrakciju rječnika i popisa, na imena — osoba i romana — kao na riječi koje posebno akutno ističu dvojnost svoje istodobno i sasvim arbitrarne i duboko motivirane, točnije ukleto determinističke prirode. Ima tako, vele, afričkih plemena u kojima o izboru imena novorođena djeteta odlučuje čitavo selo, vijećajući tri bogovetna dana, jer se tamo ozbiljno drži, upravo kao što misli Lucette, mlađahna majka junakinje iz romana Amélie Nothomb, da o izboru imena ovisi djetetov karakter i sudbina.

Tajni predživot

Ono što u imenu knjige posebice intrigira jest namjerna tvorba autoreferencijalne pomutnje koju smo već imali prilike sresti i u priči Ljubavne sabotaže: naslov naime već sam raspravlja o imenovanju kao takvu, uplećući u tu raspravu vlastito ime, koje je samo postalo omen leksikografske, recimo to tako, nomenografije, dakle koje je znamenom potencirane artificijelnosti imena, i isto to ime kao ime autoričine stvarne prijateljice, pjevačice Robert, kojoj Amélie piše tekstove pjesama, dok glazbu stvara ni manje ni više nego imenjak još jednoga lika romana, Mathieu Saladin.

Priča, dakle, koja se krije ispod toga rječita naslova stvarna je, tvrdi Amélie jednako zakleto kao što je tvrdila i za ljubavnu sabotažu što se odvijala među dvjema djevojčicama iz kineskoga diplomatskog geta. I zna što radi: privlači čitateljstvo koje početkom 21. stoljeća osobito žedno trči za dvama mamcima, tzv. pitkošću iliti čitkošću toplih priča, k tome još zaodjevenih velom sugestije kako je u njima riječ o nečijem stvarnom tajnom predživotu.

Autorica romana, međutim, odveć je književno izobražena, a da ne bi svesrdno nastojala doskočiti jeftinoj cijeni što ju je sama odlučila platiti za svoj planetarni uspjeh: tako se u romanu spominju Moliereova Arsinoë kao tipski uzor svim uskogrudnim i zavidnim klepetušama, na drugome se mjestu javljaju pak naslovi Ionescoovih djela, čak i tako da se u njima nađe ime same autorice, a i priča se okrunjuje joneskovskim motivom posve ishitrena iskoraka izvan svijeta romana, iskoraka koji autorica gradi tvrdnjom da ju je glavni lik romana, nakon prepričana svojega životopisa, zamislite, ubio pucnjem iz pištolja.

Putna literatura

Sve su to, štono riječ, aduti u hazardu književnosti koja bi htjela biti nešto više od takozvanih roman de gare, alias romana koji se pročitaju dok čekate vlak ili metro, ali koji bi se ipak željeli naći u džepovima putnika. Između naslovne i završne doskočice odvija se brzopotezna bajka o odrastanju i propaloj baletnoj karijeri djevojčice nezavidno egzotična gotskog imena Plectrude, bajka protkana ponekom sarkastičnom notom, koju mirno možete dati na čitanje i svojoj djeci na pragu, usred ili nakon puberteta, bez obzira na nekoliko ubojstava i neželjenih majčinstava, neortodoksan odnos roditelja prema djeci i njihovoj ishrani i obrnuto. Uza svu privlačnost jednostavnih, kratkih rečenica, dekorativne intertekstualne i onkrajfikcionalne izlete, roman-Robert završava se upravo bljutavo sretno, zapravo upravo toliko prihvatljivo bljutavo koliko iziskuje adolescentsko štivo o uspjelim i neuspjelim potragama za vlastitim ili zamjenskim identitetom, tom toliko ponavljanom riječju prethodnoga i ovoga desetljeća, istanjenom do pukoga imena, da nije ni čudo kako je ime romana najbolje od svega što u njemu vrijedi pročitati.

Lada Čale Feldman