Arhitektura u digitalno doba

Arhitektura u digitalno doba

Datascape nije ni analogan (poput klasične knjižnice) ni analogno-digitalan (poput suvremene medijateke), nego digitalan, visoko personaliziran taktilno-korporalni simulakrum — elektronički okoliš konstruiran od informacija u kojem bitovi zamjenjuju cigle, informacije zamjenjuju mort, a sučelja zamjenjuju zidove

U sklopu nedavno održane Leuvenske konferencije, posvećene osobama s oštećenim vidom i njihovu odnosu prema povijesnim europskim gradovima, održao sam, zajedno s Krešimirom Roginom, izlaganje naslovljeno Arhitektura u digitalno doba o našim promišljanjima arhitekture kao multisenzorijskog okoliša, čime se bavimo od projekta Staklene kuće za slijepog čovjeka iz 1990, preko izložbe na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2000. do najnovijeg koncepta u kojem istražujemo uvjete arhitekture u digitalnoj eri.

Naš odgovor na provokativnu temu Venecijanskoga bijenala pod naslovom Grad: manje estetike, više etike bila je izložba Transparency of the Hyperreal, kojom smo problematizirali odnos između fizičkog i virtualnog u arhitekturi, najsporijoj od svih umjetnosti, kao i etički aspekt postmodernog stanja što je arhitekturu iz modernističkog idealizma, temeljena ponajprije na socijalnom programu, preveo u potpuno komercijalnu djelatnost. Izložbom, kojom smo predstavili naše japanske projekte, nagrađene na natječajima Shinkenchiku i Central Glas u Tokiju, fabuliran je mogući prelazak iz vizualne civilizacije u jednu novu, audio-taktilnu kulturu.

Koncepcija drukčije osjećajnosti

Paradigma je takva pristupa projekt Staklena kuća 2001. za slijepog čovjeka iz 1990, gdje smo već u naslovu rada izokrenuli temu naglavce, relativizirajući današnja prevladavajuća vizualna obilježja materijala za račun audio-taktilnih. Naime, glavne odlike stakla kakvo poznajemo — prozirnost i refleksija, bez značenja su u svijetu tame, u kojem vlada drukčija osjećajnost, a konfiguracije toga posebnog svijeta unutar svijeta potpuno su različite od onoga takozvanog normalnog. Staklena je kuća za slijepa čovjeka zamišljena kao kontejner integriranih audio-taktilnih elemenata na tragu arhaičnoga sustava od šupljega stakla, slična starorimskom hypocaustusu. Na osnovi saznanja o laboratorijskim istraživanjima promjene agregatnoga stanja stakla, koje bi uskoro moglo postati tekuće ili spužvasto, konstruirali smo dvoslojne elemente transformabilnih tekstura, kroz koje teku plinoviti i tekući mediji proizvodeći različite temperature i promjenjive senzacije opipa i zvuka. Sustav je upravljan mikroprocesorima, koji reagiraju na podražaje izvana i iznutra, i mogu prevesti senzacije iz svijeta svjetla i sjene u morfologiju svijeta tame.

Slijedom Lipovetskyjeve teze o aktualnoj revoluciji svakodnevice, projekt Staklene kuće za slijepe stavlja naglasak na fenomenološke, a ne samo tehnološke odlike materijala te znači model hipersenzitivnog okoliša koji reagira na korisnika (tzv. normalnog ili tzv. hendikepiranog) i neposrednu okolinu u obliku tri prirode: prirodne, tehnološke i fenomenološke. Idejom je apostrofirana inkluzivnost pristupa jer audio-taktilni stakleni elementi ne isključuju vizualne i formalne kvalitete materijala.

Audio-taktilna prezentacija

Prilika da koncepciju drukčije osjećajnosti prevedemo u stanovit oblik materijalizacije bio je Venecijanski bijenale, gdje je dihotomni karakter galerijskoga prostora upućivao na dualizam izložbenog setinga. U prvoj prostoriji bila je postavljena vizualna, a u drugoj audio-taktilna prezentacija, dok je kiša transparentnih plastičnih cjevčica markirala fizičku promjenu između dva svijeta. Njihov broj, gustoća i neizbježnost fizičkoga kontakta, praćena laganim šuštanjem pri prolazu posjetitelja kroz plastičnu kišu, bili su u funkciji apostrofiranja korporalnosti i inicijacije audio-taktilnosti. Vizualna prezentacija, sastavljena od neprekinuta niza zidnih panoa s vrlo snažnim i jasnim porukama, optičkom agresivnošću suprotstavljena je polutami i praznini druge sobe, u kojoj je jedini izložak bila visokotehnološka interaktivna i hipersenzitivna zidna konzola, duga 8,5 metra, koju smo prozvali horizontalni totem. Svaki od njegovih pet segmenata sadržavao je audio-taktilnu deskripciju jednog od pet japanskih projekata, prezentiranih klasičnim, vizualnim medijem u prvoj prostoriji.

Blago zaobljena gornja ploha crne konzole bila je prekrivena reljefno-teksturiranim pločama u zlaćanoj boji s inskripcijama u Brailleovu pismu. Taktilnost površine privlačila je posjetitelje, koji su dodirivanjem pojedinoga segmenta aktivirali njegov auditivni sadržaj u obliku glazbenih ilustracija što ih je za tu prigodu skladao Javor Jeić. Tako su posjetitelji arhitektonske zamisli mogli iskusiti na nov, potpuno drukčiji način i nije slučajno da su izlošku, uz slijepe, najspontanije i s najviše imanentna razumijevanja pristupala djeca. Valja istaknuti da totem nije isključivo namijenjen slijepim osobama, koje su ovdje istaknute kao paradigma moguće audio-taktilne kulture, koja bi mogla, ili čak trebala, odmijeniti eksplozivno vizualnu civilizaciju današnjice.

Elektronički šator

U najnovijem projektu, Arhitektura u Digitalno doba, istražujemo potencijale informatičkih tehnologija u kreiranju nove multisenzorijske prirode. Kako arhitektura u digitalnoj eri definitivno nije više igra volumena na svjetlu, već ona obavija igru digitalnih informacija u prostoru naša koncepcija digitalne knjižnice — datascape, koju smo prozvali Datasupermarket: infoscapes > mediascapes > e-scapes >>> figurira kao elektronički šator za moderne nomade, satkan od prepleta stalno promjenjivih konstelacija i konfiguracija generiranih informacijama samim po sebi. Datascape nije ni analogan (poput klasične knjižnice) ni analogno-digitalan (poput suvremene medijateke), nego digitalan, visoko personaliziran taktilno-korporalni simulakrum — elektronički okoliš konstruiran od informacija u kojem bitovi zamjenjuju cigle, informacije zamjenjuju mort, a sučelja zamjenjuju zidove i koji se sastoji od ritualnoga (telefonska govornica — fizičko sidro u materijalnoj stvarnosti) i virtualnog (cyber matrica — oblik virtualne zbilje) dijela javnog/društvenog događaja. Ulaskom u telefonsku govornicu — atavistički preostatak korporalne pojavnosti, korisnik ulazi u cyberspace mijenjajući, slobodnim izborom medija i informacija, konstelacije / konfiguracije digitalnoga totalnog okoliša, jedne nove hipermultimedijalne zgrade kojom se pomiruje shizofrena podvojenost fizičke i virtualne stvarnosti.

Vinko Penezić