Zijevanje od satire

Zijevanje od satire

Režijska skica sirovog glumačkog materijala s nepročitanim tekstom i ulogama koje su tek šablonizirani surogati

Razgovori s onostranim česta su tema svih umjetničkih grana i mogu rezultirati bezvremenim uracima. No, Nenad Stazić ipak ne ulazi u onu vrstu dramskih autora koji bi iz nebeskih susreta mogli izvući najviše. Njegova slobodna obrada Ključa nebeskog Leszeka Kolakowksog ima manje problema zato što je tek podosta nemušto prepisivanje, a više zato što je stvoren s mišlju o kazalištu gdje će biti postavljena i njegovoj publici. Tako Stazić od poljskoga filozofa preuzima samo one najjasnije primjere, sve latinske fraze uredno prevodi da ne bi došlo do zabune, i dakako, uvodi lokalizirani lik, koji u rogobatnoj dramskoj strukturi samo smeta. Sud nebeski uokviren je scenskom slikom pisca u krevetu, kako bi se dalo do znanja da čovjek sve to sanja, jer bi, recimo, to isto bilo moguće bez rekvizita koji to nedvojbeno pokazuju. Dakle, Tomislav Rališ kao Kolakowski mora ležati na krevetu, mora biti u pidžami, mora se iznenađeno pljeskati kako bi otkrio sanja li ili mu se Nebeski sud zaista događa. Nažalost, u gotovo dva sata ove predstave nerijetko to čini i gledatelj.

Doslovni oblačići

Za takvu doslovnost je, pored Stazića, odgovoran i redatelj Robert Raponja. Njegove režije, čiji broj gotovo eksponencijalno raste, baš se i ne može zvati režijama, nego prije režijskom skicom, scenskim postavljanjem gruba, sirova glumačkog materijala s nepročitanim tekstom i ulogama koje su tek šablonizirani surogati. U takvu pristupu sve prolazi: scenografija Dinke Jeričević gdje se nebeski sud mora doslovno ljuljuškati na oblačiću, anđeli koji zaista imaju krila, košarice koje im donose nove spise...

S druge strane, Nenad Stazić u najboljoj je kerempuhovskoj maniri pokušao ovim tekstom uspostaviti satiričku relaciju sa zbunjenim hrvatskim pravosuđem, prenoseći njegove boljke u sudnicu sv. Petra. Ideja možda i nije loša, kako što ni scensko čitanje Kolakowskog nije naodmet, no očita je neujednačenost stila i konačne inspiracije. Ako se naime htjelo osvježiti zaista britke i nadahnute logičke konstrukcije, u hrvatskim se prijevodima Kolakowskog moglo naći dovoljno materijala, a ako se pak htjelo eksperimentirati sa zaboravljenim ili marginalnim likovima iz domaće književne baštine, kao što je ovdje ne odveć uklopljen Imbro Skunkač iz Krležinih Balada, tada se to nije moralo raditi preko Poljakovih leđa. A pravosuđe je ionako tema koja zaslužuje cijelu predstavu.

U svemu tome jedina je svijetla točka pojavljivanje Nečastivog, uloge koju je maestralno odradio Mladen Vasary, pokazavši da čak i u ovakvoj produkciji, s kojom ga vjerojatno ne veže ništa osim zahvalne uloge Sotone, može napraviti vrijednu kreaciju svakom gestom i riječju dajući do znanja da je za klasu iznad ostatka ansambla. Ostali, Mario Mirković, Željko Königsknecht i Hrvoje Kečkeš ionako već imaju prepoznatljiv scenski lik. Kako je Tomislav Rališ još jedan iz plejade možda i s razlogom zaboravljenih domaćih glumaca, osvježenje predstave mladi je Živko Anočić.

Igor Ružić