Sudbina lutaka

»LuKa«, revija za lutkarsko kazalište, gl. ur. Igor Mrduljaš, br. 18. i 19, Zagrebačko kazalište lutaka, Zagreb, 2003.

»LuKa« je časopis Zagrebačkog kazališta lutaka, namijenjen ponajprije lutkarima, a podnaslov revija najbolje govori o njegovu karakteru: po iskušanu receptu od svega pomalo, naravno s lutkom i lutkarskim kazalištem kao glavnom temom, u novom dvobroju nižu se raznovrsni prilozi, od onih kojima je namjera pružanje informacija lutkarima do tekstova koji se bave određenom problematikom lutkarske umjetnosti.

Broj otvara prilog o glumici Ljerki Boroši, čiju je karijeru bitno obilježio i dugogodišnji rad u ZKL-u, dok se Đuro Roić u svome tekstu pita što se događa s lutkama dan poslije — odnosno nakon predstave. Ukazujući na karakter lutke kao umjetničkog predmeta čija umjetnička vrijednost ne prestaje s posljednjom izvedbom predstave, autor piše o nekim sretnim rješenjima kojima su lutke sačuvane od zaborava, opisujući nekoliko najvažnijih lutkarskih muzeja i zbirki diljem svijeta, ali iznosi i potrebu za jasnijim određenjima i rješenjima tog pitanja u domaćim uvjetima, točnije u ZKL-u, gdje se dosad nije sustavno čuvalo lutke, nego je građa razasuta na raznim stranama od Teatrološkog zavoda do privatnih kuća.

Kao jedan od zanimljivijih priloga ovoga dvobroja ističe se ogled Zemni duh, u kojem autorica Petra Mrduljaš iznosi legende i mitove o divovima i patuljcima u različitim narodima i kulturama. Upravo takvi prilozi, još u vezi s lutkarskom umjetnošću, ali ne i usko na nju orijentirani, mogu privući šire čitateljstvo, stoga ne bi bilo loše kada bi ih bilo i više.

Pismo za lutke

Vrijedan dio časopisa svakako je onaj u kojemu se prezentira prozno i dramsko stvaralaštvo, a pogotovo se to odnosi na objavljivanje predložaka za lutkarske predstave, što je izravan poticaj za rad mladim lutkarima. U ovom broju to je Pismo iz Zelengrada, lutkarski igrokaz nastao prema istoimenoj priči, autorice Nevenke Videk. Pozornost treba skrenuti i na roman za televizor, autora Đure Roića, nastao kao uspomena na televizijsku seriju Nedjeljni živac. Jedini tekst čijem se uvrštavanju u ovaj literarno-dramski blok baš i ne može pronaći valjan razlog (ni po izboru teme ni po kvalitativnoj razini) priča je, zapravo putopis iz New Yorka, autorice Vanje Koronosovac.

U bloku kojim se predstavljaju strana lutkarska kazališta i skupine prikazani su neki od autora koji su gostovali na nezaobilaznom lutkarskom susretištu, PIF-u. Šteta je što predstavljanje stranih autora nije obrađeno mnogo opširnije, a to se posebno odnosi na prikaz o bugarskom lutkarskom kazalištu o kojemu se zasigurno moglo napisati i mnogo više od teksta koji ne prelazi granicu puke informativnosti. Takva bi praksa pridonijela kvaliteti ove rubrike, ali i zanimljivosti časopisa u cjelini.

Časopis izlazi već osmu godinu, baveći se lutkom u njezinim različitim pojavnim oblicima. Važnost njegova izdavanja ponajprije je u potvrđivanju i isticanju vrijednosti ove samozatajne i pomalo zanemarene kazališne vrste, stoga je važno proširiti broj čitatelja. Toga je svjesno i uredništvo, koje ponovno poziva vrtiće i škole na suradnju, jer upravo u tim institucijama lutka je važna karika, ne samo u umjetničkom smislu nego i kao odgojno i terapeutsko pomagalo.

Ljubica Anđelković