Stilizacija i emocionalna suzdržanost

Stilizacija i emocionalna suzdržanost

Televizijska premijera Europe pruža domaćoj publici rijetku priliku da vidi što je Von Trier radio u vremenima dok nije bio čuven

Hrvatska publika tek djelomično poznaje opus Larsa Von Triera, jednog od najslavnijih suvremenih europskih filmaša. U nas je poznat ponajprije po filmovima koje je režirao tijekom druge polovice devedesetih prošloga stoljeća (Lomeći valove, Idioti, Plesačica u tami), ostvarenjima koja su stilski prilagođena pokretu Dogma 95 i kojima je polučio svjetski uspjeh. Ti su filmovi prepoznatljivi po grubu vizualnom stilu, snimani su kamerom iz ruke i djelomično uporabom digitalne opreme, nije se vodilo previše računa o povremenim zamućenjima i nesavršenostima slike. Njihove fabule prilično su jednostavne i usporedive s iskustvima običnih ljudi i njihovim životima. Snaga tih filmova izvire iz snažnih glumačkih izvedbi i burnih emocija koje izražavaju osebujno stvoreni likovi.

Zanimljivo da je Lars Von Trier u ranijoj fazi karijere stvarao stilski potpuno drukčija djela. Njegov je prvi cjelovečernji film krimić Element zločina, a zatim slijedi Epidemija, satirična drama koja prati kreativne muke filmskih scenarista u futurističkom ozračju nadolazeće epidemije, čije širenje poprima svjetske razmjere. Gotovo istodobno u televizijskoj produkciji snima Medeju, prema scenariju koji je Carl Theodor Dreyer napisao prema izvornoj drami.

Von Trier je Euripidovu radnju ambijentirao u Dansku, među pješčane sprudove i močvare prekrivene magluštinom, prikazavši je u nadahnutoj vizualnoj stilizaciji. Iako njegova beskompromisna izvedba Medeje zrači užasom i nepodnošljivom boli, likovi su emocionalno suzdržani i odigrani sa znatnom glumačkom odmjerenošću.

Poigravanje bojom

Slična je stilskog pristupa i Europa — priča o mladom Amerikancu njemačkih korijena (Jean-Marc Barr), koji dolazi u Njemačku neposredno nakon Drugoga svjetskog rata i zapošljava se kao kondukter na željeznici — koju bismo kronološki odredili kao djelo nastalo pokraj Von Trierove prve kreativne faze. Europa je u njegovoj viziji predstavljena kao područje obavijeno mračnim tajnama i demonima nacističke prošlosti, a takvu dojmu osobito pridonosi izražena vizualna stilizacija. Kadrovi su studiozno osmišljeni i izvedeni, nema tragova improvizacije kojoj je Von Trier u novijim filmovima iznimno sklon.

Materijal je snimljen u crno-bijeloj fotografiji, s preciznim korištenjem svjetla i razrađenim kontrastima, a pojedini dramaturški važni detalji povremeno su istaknuti bojama (lica glumaca u krupnim i bližim planovima, krv koja otječe nakon ranjavanja). Likovi su i ovdje odigrani sa znatnom emocionalnom odmjerenošću. Minimalizmom u glumačkom nastupu i škrtim izmjenama dijaloga postiže se dojam inertne i iznimno teške komunikacije među njima.

Von Trierovi junaci bezuspješno se pokušavaju međusobno razumjeti, ne mogu prodrijeti u duhovni obzor drugoga i komunicirati na istoj valnoj duljini. Mogli bismo reći da Europom prevladava gotovo kafkijanski osjećaj izgubljenosti i nemoći pojedinca u vlastitoj okolini. Von Trier takav dojam dopunjuje gotovo hororskim naznakama, utjecajima dijaboličnih ostataka netom završene društvene metastaze. Njegov umjetnički svjetonazor može se definirati kao pokušaj naglašavanja fatalističke čovjekove pozicije u prostoru koji ga okružuje, uobličen iznimno stiliziranim redateljskim pristupom. Televizijska premijera Europe pruža domaćoj publici rijetku priliku da vidi što je Von Trier radio u vremenima dok nije bio toliko poznat. Neupućeni gledatelj teško bi mogao zaključiti da je riječ o djelima koja pripadaju istom autoru.

Elvis Lenić