Slikarski identitet otočanina

Slikarski identitet otočanina

Nobilove slike nisu govorenje napamet ili suhi prikaz činjenica, one su iskaz iskrena divljenja i, što je još važnije, razumijevanja mediteranskog zavičaja

More i krajolik oduvijek su bili privlačni slikarski motivi: vodena površina kao savršeni simbol stalnih mijena u kojoj se odražavaju ne samo sunce i nebo i emocije umjetnika koji u nj ponire, te obala i otoci sa svojom vegetacijom, stijenjem, ali i ljudskim tragovima u obliku kuća, polja. No, taj najčešći ujedno je i jedan od najteže prikazivih motiva. Naime, vrlo lako prelazi se iz područja umjetnosti na područje kiča, amaterizma, odnosno nečega dopadljiva i površna. Sjetimo se samo slikarske ponude tih slika-suvenira koju svakoga ljeta, a i tijekom ostaloga dijela godine, srećemo po štandovima i u galerijama priobalnih gradova i mjesta.

Akademski slikar Stipe Nobilo, rođen 1945. u Lumbardi na otoku Korčuli, čija se izložba mogla razgledati od 25. listopada do 1. studenoga u zagrebačkoj Galeriji Mala, zasigurno se nalazi na prvospomenutoj poziciji u slijedu tradicije Joba, Postružnika, Murtića, Kaštelančića, Dulčića. Nobilo osjeća svoj motiv, on ne prikazuje samo Jadran, on ga živi — i to u doslovnom smislu — loveći ribu, te uzgajajući masline i vinovu lozu, kao što su uostalom činile i generacije prije u njegovoj obitelji. Zato Nobilove slike nisu govorenje napamet ili suhi prikaz činjenica, one su iskaz iskrena divljenja i, što je još važnije, razumijevanja mediteranskog zavičaja. Boje su jake, pune energije i svjetlosti karakteristične za to podneblje, svaki element slike, bilo val mora, stijena, krošnja, cvijet, jednako moćno pulsiraju i snažno privlače pozornost promatrača. Nabijenost, slična onoj na mozaicima ili tapiserijama, kako je zapazio Tonko Maroević u predgovoru kataloga, odaju slikarevu usredotočenost, te shvaćanje povezanosti, to jest neraskidivosti te cjeline. Slikar slike tka od mrlja i tragova širokih poteza, dok mu bogati raspon boja (više nijansi plave, zelene, crvene, žute, oker, ljubičaste, smeđe) nosi ritam. Ne zadržavajući se na detaljima, on daje bit odabranih motiva, pretvarajući ih u iskonske simbole. Takvim ekspresionističkim izričajem slikarstvo Stipe Nobila nalazi se na razmeđi između realnog i apstraktnog.

Važno je spomenuti da Stipe Nobilo uvijek gleda more (i susjedni otok) s otoka, te na taj način jasno iskazuje svoj status i identitet otočanina. Površina otoka zauzima veći dio slike, gotovo dvije trećine, more biva privučeno, približeno, humanizirano, uhvaćeno u mrežu ili, da citiramo Tonka Maroevića: »Mogli bismo čak kazati da lovi i bere motive, kao što zapravo vrlo često lovi ribu i bere grožđe ili masline.«

Barbara Vujanović