Slijepa vjera u medije

Slijepa vjera u medije

Zoran Roško, Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla, Naklada MD, Zagreb, 2003.

Zoran Roško u svojoj knjizi na jednom mjestu piše (parafraziram): da nam je gotovo svima savršeno jasno da mediji nisu objektivni (a to se odnosi ponajprije na televiziju, ali može se proširiti i na ostale medije).

Ta je Roškova tvrdnja sigurno točna, ali ona kao da krije dublju istinu. Zapravo ona je sasvim suprotna; televizija je najobjektivniji medij koji je ikada postojao, par excellence, reklo bi se. Ali za koga? Samo za laika, za onoga tko nije dovoljno upućen u stvari o kojima televizija (a i drugi mediji govore). Na primjer svi se muškarci kuže u nogomet i politiku, dok žene uglavnom sve znaju o modi i politici i tu nema foliranja — ali na primjer, sa zanimanjem ću pogledati neku emisiju o subatomskoj fizici ili mikrobiologiji, jer o tome imam samo maglovito znanje. E sad, možda onaj novinar koji je radio taj prilog (dopustimo hipotetsku situaciju) svjesno ili slučajno mijenja činjenice dovodi me u zabludu, ali kako ja to mogu znati? Taj novinar može više voljeti stručnjaka A od stručnjaka B, pa jednog pozvati u emisiju, a drugoga ne. Ali to je onda njegov subjektivni stav; dakle stav koji nije dovoljno objektivan ako se uzme u obzir šira, sasvim laička publika koja slijepo vjeruje u objektivnost medija. Dakle, možda taj stručnjak B (kojeg su, namjerno ili ne, izostavili iz emisije) sjedi ljut ispred televizora i nema prilike da iskaže svoje mišljenje, ali ja — koji sam gledatelj i laik — to ne mogu znati. Moje je inicijalno znanje samo ono koje sam dobio iz te emisije, pa makar ono bilo krivo. Pitanje je hoću li ja ikad više provjeriti to znanje na drugim izvorima.

Zašto sve ovo pričam? Pa zato jer želim reći da vjerujemo medijima više nego što to želimo priznati.

Fraktalno zrcaljenje

Roško je pokazao i dokazao da je trenutno jedini — ili barem ja ni za koga drugog nisam čuo — pravi naš novi teoretičar. Svi teoretičari s kojima sam se susretao u posljednje vrijeme uglavnom kroz članke u časopisima stari su preživjeli eklektici iz socijalističkog vremena, koji su posve ne razumjevši sporadično prihvatili pokoji novi teoretski pojam — ali kilometrima su daleko od bilo kakva razumijevanja novijih problema. Roško je tu jedan od najjačih igrača i njegova nova knjiga zaista je osamljeni otok u našoj novoj teoriji.

Zapravo, kakva tragedija! Imamo izvrsna teoretičara na malom jeziku koji nema kritičnu masu čitatelja. Trebao bi se pod hitno prevesti na druge jezike.

Roško se bavi svim relevantnim novim teoretičarima: Baudrillardom, Shavirom, Beyom, Virilliom, itd. Izvrsna je njegova kritika pojedinih likova u poststrukturalizmu i novokomponiranom materijalizimu (Lacan, Žižek), gdje odbacuje tezu o jeziku koji konstruira čitav svijet i ide s tezom da i ta teorijska priča služi prikrivanju stvarnoga svijeta, to jest prikriva stvarnu vladavinu objekta, koja se manifestira putem besmisla. Premda mi nije jasna njegova teza da taj vladajući objekt nije ni strukturalistička praznina ni metafizička prisutnost, nego nekakvo fraktalno zrcaljenje jednog i drugog u sve većem smanjivanju. Jer opet ostaje otvoreno pitanje gdje je i kakva je onda najmanja razina, koju Roško naziva fraktalna singularnost.

No glupo bi bilo i očekivati odgovor na takvo pitanje.

Dakle, Roško se između ostalog bavi i analizom filma Alien, gdje je zapravo stranac ljigavi preostatak objekta, ono strano, ono drugo, ono tjelesno, ono s kojim se ne pregovara i s kojim nema kompromisa, ono vanjsko, ono što ne pokriva poststrukturalistička teorija. Štoviše, čitava ova knjiga bavi se izvrsnim filozofskim pitanjem koje je postavio poststrukturalizam, a divno ga razvio film Matrix u svom prvom dijelu (zato nastavci i nisu valjali, jer nisu imali pravi odgovor na pitanje, a nema ga nitko): dakle, ima li išta iza zbilje; ili, je li zbilja zaista samo ono što vidimo?

Dalje, Roška jako zanimaju Dosjei X i otmice izvanzemaljaca, on smatra da su ljudi koji vjeruju u NLO racionalniji od onih koji u NLO tobože racionalno ne vjeruju, jer ovi prvi sumnjaju u samu zbilju — a ovi drugi prihvaćaju je zdravo za gotovo. Roško se također bavi fenomenom new agea, pojmom paranoje, rascijepljenošću subjekta, gdje mu je odličan primjer pisac Pessoa, itd, itd.

Paranoidnije od ljubavi... djelo je vrlo dobra teoretičara koji je nažalost u nas posve osamljen i praktički nema publike, šteta. Ovu knjigu treba čitati.

Rade Jarak