Sjetni predjeli pamćenja

Sjetni predjeli pamćenja

Ni na jedan moj tekst čitatelji nisu reagirali tako emotivno, s toliko bolnih, upravo ranjivih sjećanja kao na Čuvare vremena. Osobito ih je ganula, čini se, ona stančićevski postavljena, intonirana scena oko stola u ljubičastu sfumatu, tihi, bezglasni prizor u kojem se sluti skori tragični finale. Dugogodišnja prijateljica slična ishodišta predbacila mi je u suzama da sam tim tekstom otvorio Pandorinu kutiju njezina djetinjstva. Sve je bilo, mislila je, uredno pospremljeno i zaključano u pouzdanim ladicama. Doimalo se da je prošlost umrla, da se nije dogodila. Tek su ponekad, prije spavanja, na ekran kapaka znale doći slike koje nije voljela. Kontrolirala je situaciju, vladala je gradivom. Perfekt, međutim, gleda našim očima i ima naš glas, u nama se, dok jesmo, prelijevaju i dodiruju sva vremena. U našim razmjerima ništa nije konačno, bivše i mrtvo, samo su neke slike nešto starije i tamnije od drugih. Neprestano se obraćamo našim mrtvima, nijedan monolog nije prestao s njihovom drugom obalom. Zato će tek naš odlazak biti njihovo pravo umiranje. Osim toga, draga moja, svako je djetinjstvo istodobno riznica prvih, doživotnih ljepota i sljepila i Pandorina kutija zbog koje se ne spava. Od njega, jedinog, čarobnog djetinjstva, sanja se, živi i pati cijeli život.

Godinama pokušavam oživiti lica osoba koje su sjedile oko stola na Valentinovo. Zauzimali smo uvijek ista mjesta za istim stolom. Navike su u mojoj obitelji bile ocalni oklopi. Ne volim njihove fotografije. Na njima su moje apstrakcije sleđene u pokretu ili grimasi i osuđene zauvijek na taj tren. Oni su u meni nijemi film u sepiji. Ne mogu doprijeti do njihove ljutnje, nezadovoljstva ili patnje. Oni se nikad nisu smiješili. Ni na fotografiji, ni u životu. Ne pamtim ni jedan njihov smijeh. Kad se smije, lice se nabora kao za plač. Grimasu smijeha samo zvuk razlikuje od maske plača. Moj je brat bio dokaz kako sjeta može biti lijepa. Često sam ih zatjecao kako šute i potapaju se u pogledima. Matija i ja bili smo posve drugi film. Ima mnoštvo fotografija s naših šetnji. Pamtim, prepoznajem ambijente u kojima su slikane. To je sretni svijet mojeg djetinjstva. Uz Matiju i mene na slikama je samo sunce. U kosi, na licu, u krošnjama, na kućama, u očima.

Jedini sam živ od cijelog ansambla iz Palacea. Bio sam stalno bolestan. Nisu vjerovali da ću preživjeti pučku školu. Moje se djetinjstvo odvijalo u znaku povišene temperature i groznice. U sobi sam, toplo je, zrak miriše oštro na lijekove, vani snijeg do koljena. Ležim u krevetu, posteljina je štirkana i ugodno hladi moje vruće tabane, sve je izvezeno toledo mustrom, polako listam stranice u teškoj slikarskoj monografiji. To su bile moje bolesne knjige koje sam uvijek pregledavao u krevetu. Bijelo je i grozničavo, a pod mojim prstima plamte boje.

Moji i sve tajne njihova odnosa upepeljeni su u urnama preko puta arkada na njihovu sjevernom kraju ili početku. Tako je dobro i neka bude tako. Čak i roditelji imaju pravo na svoj život. I svoje tajne. One su ponekad lijepe, ali gotovo nikad nisu sretne. Tajne i nisu za sreću, nego za pamćenje i loš san.

Prije nekoliko mjeseci odvozili su krupni otpad iz Bužanove ulice. Ona je paralelna sa Zvonimirovom i spaja Kušlanovu s Heinzelovom. Uza sjeverni pločnik drvored je divljih kestenova. Vjerojatno je to najtiša ulica u kvartu. Penzionerska, statična. Čini se kao da je zaspala potkraj tridesetih. U njezinu jednokatnom dijelu žive uglavnom stariji ljudi. Malo je djece. Velika plava doga šeće s vlasnicom i skriva tenisku lopticu u opasnoj gubici. Nitko se ne šali s dogom. Stariji doslovno shvaćaju njezin izgled i dimenzije. Djeci je ona velika topla igračka, ali sad nisu na ulici.

Ljudi su iznijeli nepotrebne stvari iz podruma i s tavana i stvorili velike gomile pod stablima. Gledam te tužne hrpe predmeta koji su nekada tvorili intimne prostore, s kojih se brisala prašina kao s oltara, a koji sada, prepuni slika i sjećanja, ostavljeni čekaju kamione. Bio je sunčan dan, a odbačeno pod suncem djeluje još jadnije. Na stablo su naslonjene velike drvene sanjke. O takvima je sanjalo cijelo moje djetinjstvo. Tada se nigdje nisu mogle kupiti. Ove, napravljene između dva rata, stare su sedamdesetak godina. Savršeno su očuvane, od plemenita drveta, svjedoče vrijeme kad su se stolari ponosili svojim zanatom. Takve je imao Srećko Leinweber. Naslijedio ih je od djeda. Spuštali smo se na njima niz Zajčevu od Merkurova sanatorija, preko Petrove do bivšeg bajera. Strma ulica bila je zaleđena kao staklo. Brzine su bile velike, a mi smo urlali od straha i užitka. Prvi je sjedio Mladen Baćani i sličuhama održavao smjer. To je bio pravi izazov za njega. Jedini on nije vikao, nego je opčinjen čekao najopasniji trenutak vožnje kad bismo dojurili na Petrovu i presjekli je. Automobili su tada bili dosta rijetki, ali da je koji naišao, zobale bi nas kokoši. Taj trenutak, kad sanjke strelohitro izbijaju na Petrovu i bočno je režu, kad životi ovise o slučaju, o praznoj cesti, Baćaniju je najdraži. Zbog tog trena, kad prozviždimo preko glavne ulice, mimo ukočenih prolaznika, uz divlje krikove, samo zbog tog izazova, vrijedilo se uspeti po ledu do bolnice i pasti desetine puta. Uvijek kad smo prošli obećavao sam sebi da je to posljednji put, da ću opet dobiti temperaturu, da ću odustati, a zatim sam se nanovo penjao u koloni prema Merkuru.

Gospođa Fanika iz Škrlčeve (bijedno je živjela na nekom tavanu) služila je prije prevrata (to je bio njezin termin) u boljim kućama. Ne znam da li ste zapazili da zagrebačke služavke nikad nemaju prezime. One su Rezike, Pepice ili Micike, možda čak i gospođe Fanike, ali uvijek bez prezimena. Samo se gospođe i milostive oslovljavaju obiteljskim imenima. Nismo znali odakle je došla ta sitna hroma starica koja je šepala elegantno poput ptice. Govorila je kajkavski kao i mi, ali jednako dobro njemački i mađarski. Ništa nismo znali o njoj. Ni njezinu priču, ni nesreću, ni ishodište. Bila je šutljiva i ljubazna (te osobine uvijek pomažu sirotinji), više je slušala nego govorila, ali je istodobno posjedovala neku čudnu distancu i nadmoć. Sanjke je dosljedno zvala rodlama. U njezinu kajkavskom deca su se uvek rodlala. Proveo sam mnoge večeri s Fanikom, koja me čuvala kad su moji morali u posjete za koje sam bio premalen. Tada je nešto više pričala dok smo uživali uz čaj (uvijek o drugima, o gradovima u kojima je živjela, nikad o sebi i svojima), koji je sjajno pripremala s mlijekom i pila vrlo otmjeno. Nismo ni primijetili kad je umrla. Samo je neopazice nestala, kako i dolikuje sirotinji, i više je nije bilo. Ponekad mislim na nju i znam da nije bila ono što je pokazivala. Kad sam vidio sanjke naslonjene na divlji kesten, pomislio sam na Srećkove rodle i sjetio se svega. Rodle su bile ključ, čarobna riječ koja otvara vrata sjećanja.

Zagreb mojega djetinjstva bio je obrtnički grad. To osobito vrijedi za onaj meni toliko važan i drag, za moj život gotovo uterusni dio grada od Međašnog placa do Bukovačke, u kojem sam se rodio i odrastao. U svakoj kući i dvorištu Maksimirske ceste i obližnjih ulica nešto se radilo i proizvodilo. Ti ljudi nikad nisu bili namješteni. Hranili su ukućane svojim rukama. Zato su bili neovisni i samosvjesni. Velika skupina obrtnika — tišleri, šnajderi, šusteri, špengleri, kovači, brusači, gostioničari, modistice, frizeri, medičari, brijači, mesari, slastičari, kožari, bravari, štrommaheri... — trajno je obilježila taj kraj. Mnogi su zanati zauvijek nestali. Danas se, recimo, ne popravljaju ženske čarape, kovači su odavno iščezli iz Maksimirske, kod Jordanovca više ne izrađuju opremu za konje, nema ni pravih medičara, a već godinama nisam vidio u izlogu pravi betveš, jastučnice i šlifere izrađene kao nekad.

Ti su ljudi živjeli prema nepisanim i strogim pravilima. Točno se znalo koga se i kako pozdravlja, gdje se kupuje meso, gdje špeceraj, u kojoj se birtiji gabla, gdje se šiša, kupuju cipele i pije. Svi su bili ponosni na svoje umijeće koje je tvorilo ugled cijeloga kvarta. Familija je bila svetinja. Živjelo se jednostavno. Led se kupovao u ledani u Bauerovoj i stavljao u ajskasne. Bili su drveni, lakirani, iznutra obloženi plehom. Stvari su dugo trajale (kao Srećkove dedine sanjke), a prijateljstva su se mjerila generacijama. Nikad se nije odbijalo krsno kumstvo. To je bila velika čast i obveza. Mame tada većinom nisu radile. Nije bilo dječjih vrtića. Sve se događalo u familiji. Stariji su čuvali mlađe i odgovarali za njih. Svi su imali svoje dužnosti, a pubertet još nije bio izmišljen. Rano ujutro čuli su se iz kuhinje ringovi na peći. Dobro je, mama kuri vatru, ubrzo će biti toplo, kuhinja će mirisati na zapaljenu bukovinu, kavu i mlijeko, vani pada sitna kiša, visoka sobna peć puna je žeravice, u krevetu je sigurno i toplo, netko uvijek bdije nad nama. Danas imamo kelj i faširane šnicle i život je lijep.

Svi smo bili dinamovci. Tu nije bilo iznimaka. Ako nam je krv crvena, zagrebački tramvaji, nebo i klupske boje bili su plavi. Zagrebački plavi. U ponedjeljak, nakon Dinamova poraza, govorilo se u pola glasa, a mnogi stariji još od sinoć imali su unšlage na glavi. Gablalo se u odabranim gostionicama koje su i nakon konfiskacije nazivali starim imenima, često prezimenima pravih vlasnika: Meić, Papić, Vesela Anka, Dva goluba ili Taubeki. U Veseloj Anki među stolovima patrolirao je pravi jež i tamanio žohare. Najviše se jelo žlicom, a izbor jestvina bio je tradicionalan: rajžlec, špekfileki, vajngulaš, plućica na kiselo. Pili su se tanki gemišti ili špriceri jer posle jela se delalo. Znalo se tko je kome par, tko se s kim ženi, a vjerovalo se, prije i poslije rata, samo u njemačku tehničku robu. Zagreb je uvijek bio Srednja Europa, po mnogo čemu ovaj svijet nikada nije izašao iz Austro-Ugarske.

U dvorištu pokraj našega bila je bučna radionica gospona Dragaša, zvana Vavaš. Na njegovu žutom cimeru pisalo je crvenim kaligrafskim slovima da je limar i uvoditelj vodovoda. Za sve nas bio je jednostavno špengler. Cijele dane nabijao je drvenim batom po plehu, ali ne pamtim da se ikad itko požalio na buku. Vjerojatno ljudi tada još nisu imali živce kao danas. To je došlo nešto kasnije. Vavaš je bio mali, žilavi čovjek s velikom glavom i snažnim rukama. Uvijek ga pamtim sijeda, u ispranu plavom kombinezonu. Govorio je vrlo malo. Najviše s djecom koja su ga obožavala i opsjedala njegovu radionicu. Vavaševa torba s alatom bila je najteža na svijetu i pomaknuti je barem malo s mjesta bio je san svakoga od nas. On ju je nosio kao perce dok se gegao našim ulicama. Imao je nisko težište, pa je njegovo kretanje s golemom torbom u kojoj su zveckale špenglerske potrepštine i tajne bilo prava svečanost za oči. Kad bi zastao sa znancima, nikad ne bi odlagao torbu. Doimala se kao dio njegova tijela. Činio je to samo pokraj šanka kad bi došao skrepiti dušu i telo. To je bilo vrlo rijetko (retki petki), ali je zato moglo trajati i do trideset rundi. Ni za šankom nije bio osobito rječit. Odviše inteligentan za razgovore o nogometu i politici, on je rado počastio i uglavnom šutio. Torba je ležala pored šanka, pokraj njegovih nogu, velika kao pesja kućica. Svi su je obilazili u široku luku.

Vavaš je bio veliki radnik. Nije imao vlastite djece, osim nas klinaca iz kvarta koje je posvojio svojom šutljivom ljubavlju. Žena mu je bila čisti salcgajst, sve bi oprala otrovnom jezičinom, ali u djecu nije smjela dirati. Kad bi pretjerala, on bi je samo pogledao i čvrsto uhvatio čekić. Poruka je bila jasna i dovoljna. Pio je kod Vesele Anke, preko puta zrakoplovstva ili u Papiću, blizu špeceraja Crnički. Žena nikad nije dolazila po njega. To ne bi dolikovalo gazdarici i supruzi obrtnika. Znala je, osim toga, tko to može obaviti mnogo bolje od nje. Kad bi Vavaš ostao predugo, poslala bi kojeg dečka po njega. On bi sretniku kupio himbersaft, zajedno bi popili na šanku, platili bi račun (runde su se štrihale kredom), pokupili torbu (Vavaš, dakako) i otišli kući. Kako sam rastao, bio sam sve češći Vavašev poštar. Prenosio sam mu ženine poruke, pio himbersaft i vodio ga kući. Jednom sam ga, dok je pipničarki plaćao ceh, upitao zašto se muči s gemištima na šanku, zašto ne sjedne za stol i naruči litru i kiselu. Bio je zaprepašten mojom bedastoćom. Objasnio mi je da to s litrom, kiselom i stolom delaju samo pijanci, a on je obrtnik koji je s pajdašima svratio na tren da se malo skrepiju. Sve je bilo posve jasno. I danas, kad netko sjedne za stol i naruči litru i kiselu, pomislim na Vavaša i znam da je riječ o pijancu. Pravih obrtnika i majstora ionako više nema.

Često šećem starim krajem, ulicama u kojima sam učio hodati. Nekada bi me od Kvaternikova do Šulekove zabolio jezik od pozdravljanja. Danas viđam uglavnom nepoznate ljude. Prije sam znao i pse. Pomro je svijet u kojem sam rastao. Vavaša i njegovih nema već godinama. Mladi su odselili. Razmišljam tada o Krležinoj rečenici kako njemu zagrebačke ulice nalikuju na aleje grobova. Vozi se tako Krleža gradom, a pred svakom kućom stoji ansambl uglednih mrtvaca koji su u njoj umrli. Prava jordanovska kompozicija. Nije volio moj kvart, koji meni toliko znači, koji pamti moje djetinjstvo, česte bolesti i najveću ljubav. Znao je sve o njemu, kao što je uvijek znao sve o svemu. Svaku važniju osobu koja je ovdje živjela mogao je analizirati u tančine. Nije, međutim, naučio praštati. Mnogo smo razgovarali o Maksimirskoj i maksimirskom slivu. On mi je pokazao da grad više dijelimo s mrtvima nego živima. Odrasli smo u njihovim vedutama i vidicima, živimo u gradu koji su oni projektirali i izgradili, ponosimo se njihovim ljepotama. Oni su, htjeli mi to ili ne, naš pogled na svijet. Mi smo njihovi nasljednici. Kako starimo, sve ih bolje razumijemo, postajemo, nadam se, sve sličniji. Mi smo čuvari njihova grada i snova u mijenama koje dolaze.

Mladen Kuzmanović

* Objavljeno u Vijencu br. 156, 24. veljače 2000.