Sentimenti

Kadšto zadrijema i dobri Homer, a kamoli ne provincijski pjesnik. O izborima, dakle politici, napisao sam već ono što sam imao reći. O tome ste i Vi, dragi čitatelju/ice, vjerojatno promislili svoje. E, sad, što je — to je. Sve je to naše te ćemo se s time, kao s našim, nositi sljedeće četiri godine. Ne daj Bože većeg zla, kako sad glasi uzrečica u optjecaju. Ne kanim pisati otvorena pisma ni Ivici Račanu, ni Ivi Sanaderu, a ponajmanje onim sitnijim stranačkim prvacima. Više se i tako ne zna ima li u Hrvatskoj još stanovnika koji nisu kandidati.

Nekako me stalno muči misao kako bi neki naši najprivatniji motivi trebali ipak postati javnom brigom. Odmah me lako popljuvati kao pseudohumanitarca: to bi, ionako, smjesta učinili svi koji traže sistemska rješenja, dakle totalitaristi. Njih nikad ne zanima pojedinačni slučaj: njih zanima sustav, a poznato je da sustavi ubijaju ljude kao takvi: ne možeš napraviti omlet a da ne razlupaš jaja, govorio je drug Lenjin. Na ljutu ranu ljuta trava, govorio je drug Mile Budak. Hrvate treba klati zahrđalom žlicom, govorio je drug Vojislav Šešelj, a onaj ’kunsthistoričar’ Paroški spominjao je pse kraj tarabe, koje treba pobiti. Drug Hitler, pak, posvetio se svojevremeno posebice razmatranju nosova, pa je tako pobio milijune nosova, a ne ljudi. Sjeća me to na Boru Jovića u Haagu, koji svjedoči kako nije ispalio nijednu granatu na Dubrovnik, ni ubio nikoga na Ovčari. O tome da bi on to još i ’naredio’, nema ni govora. I nije. Ubojice za pisaćim stolom već su odavno dnevni kruh, i tako sve do Iraka. Fantastično je samo kako oni do zadnjeg časa zadržavaju svoje diplomatsko ’dostojanstvo’.

No, dobro, u tom smislu vidjeli smo za života i previše razlupanih jaja, od političarskih do pjevačkih, od filozofskih do pjesničkih, od velikodržavnih do običnih lokalnih. Kako starim, pravi tenor svih mojih osobnih misli/emocija postaje suosjećanje. Točnije rečeno, uživljavanje. Omekšao sam, pa što da radimo? Danas sam u stanju uživjeti se u tuđu sudbinu, sreću ili nesreću, mnogo više nego što sam to ikada bio u mladosti. (Mladi čovjek obuzet je svojim osobnim i društvenim ambicijama: to je u redu.) Ali, usput, pomišljam: kultura/civilizacija koja o tome ne bere brigu i ne vodi računa, više uopće nije ljudska kultura/civilizacija, nego još samo stroj kojega treba posluživati za volju kakvog-takvog opstanka. Kojeg i kakvog — to se više točno ne zna. I kao stariji čovjek, htio bih od mladih žena i ljudi čuti riječi koje će mi objasniti kakvu sudbinu i kakav život oni za sebe žele. Što hoće od tog života koji nam je zajednički zadan, bili mi dječica, zreli ljudi ili već starež. Htio bih čuti što to mladi ljudi kane i misle — a tako rijetko to čujem.

Osobno, postao sam, recimo, osjetljiv na stare žene, bile one u crnim rupcima (jer su odnekud, recimo iz ratne Posavine, ostale u Zagrebu, pa ne znaju što će s njim, a ni Zagreb ne zna što će s njima), ili na stare gradske gospe koje još uvijek vuku ’cekere’ s tržnice i sve zapuhane traže mjesto u tramvaju, koje im nitko ne da. Bile su majke, bile su ljubavnice, bile su sve što ste vi, bile su predmet čežnje, ljubavi, osnivanja obitelji, kuhale su objede kojih se unuci nesvjesno sjećaju kad god negdje drugdje okuse sličnu hranu, a sad se na njih nitko ne osvrće: s njima se postupa kao s ljušturama školjaka ispražnjenih od sadržaja, a one u sebi kriju sav jedan neotkriveni život koji je danas vrijedan samo još naguravanja i odbacivanja. Mi to zovemo kulturom.

Postao sam, odjednom, osjetljiv na mlade ljude u dobi ranog, onog prvog dječaštva ili djevojaštva: izloženi svemu, bez dovoljno otpora, vukući za sobom sve dnevno iz negativne obiteljske povijesti, vukući za sobom svoje besprimjerno goleme školske torbe po liftovima u rano jutro — što će odnijeti sa sobom u neki zreliji život, u kojem će im se nametati kobne odluke, za koje neće ni znati kako će nepovratno odrediti njihov budući život?

Doista, nitko od nas nije bio posebno štićen ili zaštićen, svakome se događalo svašta. Nikoga se ni ne može zaštititi. Ali, čini mi se da je suosjećanje oduvijek bilo zajednički štit. Što smo masovniji, što smo anonimniji, sve mi se više čini kako bi nekakva solidarnost, uzajamno suosjećanje (naposljetku, svakoj socijalnoj akciji podloga je samo suosjećanje), moglo bitno unaprijediti svačiji život. Naravno, ne želim sada nipošto osnivati Stranku uzajamnog suosjećanja i beskrajnog povjerenja, bilo bi to praktično bespredmetno, upravo kao i ovi moji sentimenti. Ipak, kadšto pomišljam kako bismo kao ljudi morali povesti neizmjerno mnogo više računa jedni o drugima, na onom neslužbenom nivou, jednostavno zato što udišemo isti zrak, što dijelimo iste nesreće. Bez puno političke buke, jednoj uzajamno solidarnoj zajednici nitko i ništa ne može stati na rep. Za ujedinjenje nije joj potreban nikakav narodni vođa, nikakav diktator. U trenutku kad su nas političke, navodno opcije, u stanju razdvajati na nož i krv, zasijecajući duboko i u osobne odnose, čovjek se kadšto zapita: a čemu sve to? Nije li naš običan ljudski život, zapravo, važniji? Nismo li u njemu svi stravično osamljeni (osim ako kao kostimirani majmuni ne glumimo svoje društvene uloge u skladu s ambicijama)? Zemljica Hrvatska je tako mala, da ako ona ne smogne u sebi mjesta i snage za sve naše razlike, postat će nemoguća svima, ostati razdrta, u vječitim lažnim borbama od kojih će, naposljetku stradavati sve. Moje senilno suosjećanje za stare ljude, djecu i pse samo je naznaka: društvo u kojem smo jedni drugima vampiri na nikakav dugi rok ne može opstati. Jučer mi kaže jedan znanac: mi Hrvati nismo ozbiljan narod.