Reprezentativnost i originalnost

Reprezentativnost i originalnost

Bliska suradnja između nositelja glazbenog i vizualnog aspekta predstave rezultirala je vrlo uspjelim uprizorenjem, koje je kvalitativno i tematski znatno obogatilo naše glazbenoscenske prilike

U istu večer s premijerom riječke opere podudarila se i premijerna izvedba nove predstave opernog ansambla u Osijeku. Osim što su dva nova uprizorenja opernih djela istodobno otkrili bogatstvo ponude zahuktalih početaka sezona naših dviju nacionalnih kazališnih kuća izvan metropole, odabrani naslovi svjedoče o njihovu profiliranom programskom uvjerenju. I dok se vodstvo riječke opere novim Nabuccom još jednom priklonilo već provjerenoj politici opernih hitova koji će zasigurno iz večeri u večer puniti auditorij HNK Ivana pl. Zajca, krojitelji osječkog opernog repertoara i ove su sezone nastavili hrabro provoditi repertoarnu idejnost zasnovanu na kategorijama novoga, originalnoga i drukčijega.

Dugogodišnju ljubav prema jedinstvenom spoju riječi i glazbe slavenskog opernog romantizma — lirskim prizorima prema Puškinovoj poemi Evgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog — ravnatelj Osječke opere, dirigent Veseljko Barešić, isprepleo je s afinitetom što ga je za to djelo od mladosti osjećao naš istaknuti redatelj Božidar Violić te mu ponudio njegov prvi projekt u osječkom HNK. Bliska suradnja između nositelja glazbenog i vizualnog aspekta predstave rezultirala je vrlo uspjelim uprizorenjem, koje je kvalitativno i tematski znatno obogatilo naše glazbenoscenske prilike. Ponajprije istančani senzibilitet prema lijepoj glazbi nadahnutoj jednim od epohalnih ostvarenja svjetske književnosti, dvojicu je interpreta predloška usmjerilo prema povijesnim uzorima: dirigent Barešić s aspekta je suvremenoga glazbenika pokušao povesti intepretaciju u smjeru ekspresivne romantičke osjećajnosti kakvu rese izvedbe simfonijskih partitura 19. stoljeća, dok je redatelj Violić također s vremenskim odmakom na slikovit, ali diskretan način sredstvima, pokretom i gestama dočarao svijet hipertrofiranih emocija. Dramaturške nedostatke libreta skladno je nadomjestio projekcijama za radnju bitnih ulomaka Puškinova teksta u prepjevu Ivana Slamniga.

Iznimni solisti

Maestro Barešić osigurao je maksimalni učinak osim očiglednim kvalitativnim pomakom u radu s orkestrom i pomnim izborom solista za premijernu izvedbu u petak, 21. studenog: doista je svaki tumač karakterom, pjevačkim i scenskim osobinama individualno najbolje odgovarao liku koji je predstavljao. Naslovna je uloga povjerena mladom, perspektivnom i sve uspješnijem baritonu Alenu Rušku, koji je discipliniranom kontrolom glasa, nikada ne prelazeći dinamiku od mezzofortea, spremno uronio u suptilnost lirskoga pjevačkog faha. Uloga Vladimira Lenskog čini se kao da je stvorena za pjevački profil Sergeja Kiseleva, čiji je lirski tenor i izvorna s glazbom idealno stopljena pjevnost izgovora njegova materinskog, ruskog, jezika doista nezamjenjivo blago u dostojnom predstavljanju toga ključnog lika opere Čajkovskog. Dvojici se izvrsnih interpreta glavnih likova priključuje i nosilac uloge kneza Gremina, mladi bas Berislav Puškarić koji u svojem višegodišnjem stalnom angažmanu u osječkoj operi najveće koristi izvlači upravo iz neprestana susretanja sa stilskim i žanrovskim različitostima svekolike glazbene scene. Svojom je uživljenom intepretacijom solističkog ulomka na početku trećega čina još jednom dokazao svoju razrađenu sposobnost da prodre do srži osobnosti i karaktera lika koji tumači i izrazi to bojom i stilom pjevanja.

Dojmljivost solistica

Premda su muški likovi u Puškina glavni nositelji drame, skladatelj je u svojem viđenju potresne priče o neostvarenoj ljubavi naglasak stavio na glazbeno ocrtavanje psihološkoga profila protagonistica — napose Tatjane. Iako su sve mijene njezinih osjećaja i raspoloženja već odražene u lajtmotivičkom spletu orkestralnoga tkanja koje vjerno prati svaku njezinu pojavu na sceni, tumačenje te uloge glasovno i scenski neizbježno traži veći emotivni angažman. Možda je napetost oko premijernoga uprizorenja djela s kojim se prvi put susrela bila dodatna prepreka zbog koje sopranistici Zorici Antonić unatoč neospornoj pjevačkoj spremnosti i trudu lik Tatjane još nije u potpunosti legao. Premda se njezinu blistavom sopranu ujednačene boje u svim pojasevima širokog registra uistinu nema što zamjeriti, nedostaje joj potrebne opuštenosti i istinske topline u interpretiranju višeslojnih emocija. Unatoč tome, ona je jasno naglasila razliku između tumačenja djevojke u prva dva čina i žene u trećem činu širim, izražajnijim i sigurnijim pjevom. Također nije propustila istaknuti potrebni kontrast s vedrom, opuštenom i samosvjesnom osobnošću Tatjanine sestre Olge, što ga je zaobljenom izražajnošću tamna alta izvrsno ocrtala Martina Gojčeta-Silić iskazavši se u punom svjetlu mnoštva svojih interpretativnih aduta.

Mezzosopranistica Diana Hilje svoje je pjevačke senzibilitete posve poistovjetila s glazbom Čajkovskog, ostvarivši likom i glasom živopisnu kreaciju vlastelinke Larine, dok je Sanja Uroić Ljutić kao nezgrapna dadilja Filipjevna neukrotivim tremolom s mukom održavala intonaciju. Strogoći Damira Bakovića i Dražena Karlića kao sekundanata Onjegina i Lenskog u dvoboju nedostajala je nijansa uvjerljivosti, a jedini je komični element u predstavu uveo scenski nadareni Nenad Tudaković karikirajući francuski kuplet u prizoru slavlja kod Larininih. Zbor osječke opere, u prvom činu posve smješten iza kulisa, a u druga dva aktivno se uključivši u radnju na sceni, očitovao je u radu s novim zborovođom Dejanom Čačijom znatno poboljšanje.

Prema redateljevoj jednostavnoj viziji sanjarskog ambijenta, radnja je smještena među jednostavne kulisne plohe Zlatka Boureka s oslikanim pozadinama među čiju se motiviku bojama i stilom uklopila vrlo klasična kostimografija Diane Kosec-Bourek. Koreografske je prizore i nijanse scenskoga pokreta s pojedinim prizorima i rotirajućom podlogom na sceni do detalja prilagodio Mark Boldin.

Svojom drugom ovosezonskom premijerom vodstvo je osječke opere na reprezentativan način otkrilo da je njegov kriterij u izboru programa ponajprije originalnost u odnosu na druge operne scene, a potom i osluškivanje izvođačkih potencijala ansambla koji se iz produkcije u produkciju sve više razvija.

Jana Haluza Lučić