Razorna moć novca

Razorna moć novca

Dramski tekst nije toliko ležeran kako bi se iz ove lepršavo režirane predstave dalo zaključiti. Priča je, dapače, tragična.

U maloj dvorani Lisinski ovih je dana na repertoaru predstava koja je postala pravi hit, ne samo u Zagrebu nego i širom Hrvatske, gdje često gostuje. Nastala u produkciji Teatra Epilog, po tekstu Zlatka Krilića skrojenu po narudžbi glumaca (Željko Duvnjak i Marija Kohn), predstava nije raspolagala propagandnom mašinerijom kakvom raspolažu brojna institucionalna kazališta, ali je usmena predaja učinila svoje. I programski letak nudi duhovitu karakterizaciju likova, predstavljajući ih s brojnim asocijacijama i znakovitim podacima o njihovim interesima.

A nema teme toliko bliske svakoj obitelji kao što je odnos zeta i punice. A kad uz to punica dobije osam milijuna kuna kao glavni zgoditak na tomboli, a zet (koji isprva pomisli da su njegovi financijski problemi riješeni) nakon puničina odbijanja korisnih investicija počne realizirati razne opake planove kako bi došao do novca, temelji za dobru komediju su postavljeni.

Treba pritom naglasiti da dramski tekst nije toliko ležeran kako bi se iz ove lepršavo režirane predstave dalo zaključiti. Priča je, dapače, tragična. Sve uobičajene razmirice postaju banalne prema onom što će u život jedne obitelji donijeti veliki novac. Mržnja, pokušaji ubojstva, anonimna pisma i podmetanja samo su neke od posljedica iznenadnog puničinog bogatstva. Novac stavlja na kušnju odnos majke i kćeri, ali i odnos žene i muža. Male, svakodnevne stvari i navike ljudi počnu najviše cijeniti onda kada ih izgube, a moć novca pokazuje se doista razornom.

U ulozi punice sjajna je veteranka Marija Kohn, koja je najdojmljivija upravo u dramatičnim scenama patnje i boli zbog izgubljena prijašnjeg života. Csilla Barath-Bastaić vrlo je uživljeno i prirodno odigrala lik žene, dok je Željko Duvnjak kao redatelj sebi dodijelio i lik zeta, koji uspješno tumači kao naizgled smušena, a zapravo podlaca.

Redateljskom intervencijom izmijenjena je posljednja scena komada, pa umjesto kulminacije doista intenzivne i snažne scene cjenkanja zeta i punice dolazi do stanke i pridodana epiloga koji razvodnjuje u prethodnoj sceni postignutu dramsku napetost. Taj se dodatak već i prije uvida u originalni tekst sam identificira kao strano tijelo. Što se režije tiče, treba reći da je predstava odveć isprekidana i da nije u potpunosti iskoristila mogućnosti teksta, koji daje osnovu za snažniju inscenaciju i naglašavanje dramskih aspekata naspram onih ležerno-komičnih.

Konačno, treba reći da je riječ o tekstu koji nimalo ne zaostaje za djelima Alana Ayckbourna i Neila Simona, koje nam upravo na istoj pozornici recentno predstavlja Teatar u gostima, a zaplet joj je bolji od većine današnjih holivudskih komedija. Dapače, riječ je o intrigantnoj komedijici koja bi se bez problema mogla postaviti i u inozemstvu (a uz adekvatnu dramatizaciju postati i dobra TV-drama), jer obrađuje sveprisutne i svevremenske teme koje mogu zainteresirati svaku publiku.

Zlatko Vidačković