Razmicanje paučine

Razmicanje paučine

Nikica Petrak, Neizgovoreni govor: zapisci nasumce, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2003.

kaj gilta Dante za te pišive, vutle šente

Premda podnaslovom određeni kao nasumično zapisani, a u nekoliko slučajeva i nastali kao razna prigodna izlaganja, pažljivijim čitateljima nedvojbeno neće promaknuti da su ogledi Nikice Petraka pisani ispisanim rukopisom. To što knjigu otvara razmatranje o uvjetima mogućnosti pisanja s obzirom na sve dosad napisano, ne samo o pojedinoj temi nego i o modalitetima pisanja i čitanja, nije nimalo slučajno. Još je manje slučajno što je zatvaraju citat i pitanje »Što bi se o tome imalo još reći?« Između ishodišnoga uvida u uvjetovanost prethodnim, koje se međutim očituje nekako nedostatnim, do završnog poziva na dalje promišljanje izrečenog, koje se svejedno izazovno postavlja zaključnim, eseji skupljeni pod naslovom Neizgovoreni govor zaokupljeni su upravo promišljanjem nebrojeno puta obrađivanih tema, u rasponu od iščitavanja pojedinog djela, preko sažimanja značenja odabranih autora, pa sve do određenja poetskog. Prihvaćajući se razumijevanja Điva Bunića, Fellinijeva Casanove, Krležinih Balada, narodne poezije, Goethea ili Ujevićevih Riđokosih mesija, Petrak vrlo dobro zna po čemu se njegovo tumačenje razlikuje od ranijih, ali i da mu moment razlike omogućuje upravo to poznavanje prethodnih čitanja. Pritom, naravno, nema iluzija da je o bilo čemu rekao posljednju riječ, svjestan da komunikaciju može održati samo stalna izmjena uloga pošiljatelja i primatelja poruke.

Ako već svaki govor neizbježno podrazumijeva neki sklop pretpostavki, neki kôd, pokušati ustanoviti o kojim se pretpostavkama radi nužan je preduvjet oblikovanja značenjskoga pomaka. Pozivajući se na primjere kao što su Valéry i De Quincey — a Petraka je poticajno čitati upravo u toj tradiciji, premda se on na nju izrijekom ne poziva — Borges tvrdi kako pisac-intelektualac u svojoj prozi zasigurno »neće isključiti slučaj, ali će odbiti, i skučiti koliko bude mogao, nepredvidljivi savez s njim« Drugim. riječima, kad već ne može birati ni intelektualni, ni fizički kontekst u kojem se zatekao, autor može barem nastojati u što većoj mjeri osvijestiti svoj položaj. Da bi se pravila izigravala, prvo ih valja usvojiti; da bi se kliše izbjegao, treba ga prepoznati. Taj je odnos, naravno, dvostruk: pravilnost se javlja samo na podlozi nepravilnosti, kliše je to samo u odnosu na originalnost. Odgovor na pitanje koje muči i Petraka — Kako je književnost moguća? — Blanchot je gradio upravo na tom uvidu: »Zbog dvostruke iluzije — iluzije nekih koji se upinju protiv općih mjesta i jezika služeći se upravo onim po čemu jezik i opća mjesta nastaju; iluzije drugih koji, odbacujući književne konvencije, ili, kako se to kaže, literaturu, dovode do njezina ponovnog rađanja u oblicima (metafizike, religije, itd.) koji nisu njezini.« I Petrak zna da je bijeg od jezika i njegovih zakonitosti u nekakvu stvarnost u književnosti iluzija jer je za pjesnika jezik jedina stvarnost, te jednako obvezuje i rušitelje poretka i čuvare nasljeđa: »Koliko god se mi hrustili svojom slobodnom voljom u težnji za slobodnim jezikom, on mi se danas čini kao u meni već predodređen, bio ja nesmiljena avangarda ili akademski klasicist.« Konvencionalnost ili devijantnost ionako je stvar točke gledanja jer svaka »iskrivljena optika može postati konvencijom«. Stoga i Petrakov opetovan i izričit otpor akademskim protokolima, teorijskim sustavima, ideološkim i estetskim školama i pravcima, valja čitati kao odbijanje usvojenih interpretacijskih mehanizama i uvjetovanih refleksa mišljenja u ime trajno drukčijeg sagledavanja, ali, dakako, uz jasnu svijest da se odbaciti može samo usvojeno. Upravo, dakle, kao trajan teorijski napor.

Razgovor s duhovima

Pitanje kako pisati ovdje je jednako pitanju zašto pisati. Uočavanje »fine razlike neke obične riječi spram druge obične riječi«, raspletanje mreže konotacija, pretvara neprestano kritičko iščitavanje vlastitog teksta u trajni dijalog sa samim sobom, pa tako apostrofiranje čitatelja ujedno znači i obraćanje sebi kao čitatelju. Pjesnički je identitet uvijek već rascijepljen: »Pjesnik govori doduše ’ja,’ ali odmah vidimo kako to nije samo njegovo ja, da je to ujedno Ne-ja.« Pjesnik mora znati da vlastiti napor ne može nadomjestiti preuzetim rješenjima, ali i da ne može ostati zatvoren u svome ja: »Tko sa svojim ja u ruci već dopre do Ne-ja, uglavnom je na putu da bude dobar pjesnik i sva je prilika da će govoriti drugima.« Budući da zahtijeva iznimno visok stupanj samosvijesti po tom pitanju pjesničko stvaranje postaje arhetipom svakog identiteta. Za pjesnika je stanje u kojem se zatječe ukupna jezična i prije svega književna tradicija, a snalaženje tu znači nalaženje i izučavanje onih »koji su u svoje vrijeme, ili malo prije tebe, rekli ma gotovo sve što si ti htio reći.« Ono najvažnije u ovoj tvrdnji, što je brani od svođenja komunikacije na pavlovljevski determinizam, neznatna je sintagma »ma gotovo«, koja gotovo da sažima osnovno kritičko usmjerenje ove knjige. Potpuna poklapanja nema, jer »moraš znati da je sve što je njima i tebi zajedničko i isto, u tebe zapravo drukčije«.

Nasljeđe za Petraka nije ni lagodno nasljeđivanje, ni rutinsko nasljedovanje. Tradicija je stvar od mnogo širega značenja, kako je to već bio ustvrdio onaj bankovni činovnik koji se nakon britanske kapitulacije u Müchenu 1938. pitao drži li zapadnu civilizaciju na okupu nešto trajnije no što je hrpa banaka, osiguravajućih zavoda i grana industrije, te ima li to društvo ikakvih uvjerenja bitnijih od kamate na kamatu i zadržavanja dividende, a koji je kad su mu desetak godina poslije dodijelili Nobelovu nagradu za književnost izjavio kako je to pozivnica za pogreb dobitnikove kreativnosti. Ni za Petraka tradicija nije izvor utrška od ulaznica za muzej voštanih figura, ni sredstvo naplate vlastitoga minulog rada: »Meni uopće nije cilj čuvati ’staro’, ne preispitivati ili kritizirati tradiciju.« Naprotiv, nasljeđe je stalno kritičko promišljanje: »Meni je prije želja očuvati ili tražiti neko prihvatljivo tlo pod nogama, od kojeg se može dalje, a tu se čovjek prima svega, onog što je postojalo, onog što još ne postoji, onog što ne postoji a znamo da postoji.« Tradicija je ono po čemu svaka riječ i svaki čin zadobiva smisao. Svakom neizgovorenom govoru — a to je Petrakovo povlašteno određenje pjesništva — uvijek već neizbježno mora prethoditi jezik na kojem će biti izrečen. Briga oko nasljeđa zato je briga oko podupiranja »ja«, koje se neprestano urušava krhotinama drugoga, oko neprestana obnavljanja krhkog i efemernog identiteta: »U jednom trenutku dogode se stvari koje potvrđuju sve tvoje ’iskanje,’ daju ti čvrsto tlo pod nogama i točno osjećaš tko si i što si. To traje časak; sljedeće sekunde već to nemaš, izgubio si to; pipaš, plutaš, ispituješ, tražiš.«

Paradoksalna pozicija

To konstitutivno nedovršivo obnavljanje vlastitog identiteta, to »čovjekovo traženje puta koji se sam dalje traži,« to »dugotrajno, beskrajno dugo kruženje oko uvijek istih riječi,« samotan je i mukotrpan posao u kojem ne pomaže ni utjecanje »iskonu,« ni povjerenje u iskupiteljsku moć »kulture«. Kao što je »otajstvena vjera u narod (dosljedno tome i u ’narodne neprijatelje’) tako pogubna po stvarni opstanak naroda,« tako i svaka »mistika« narodne poezije stvara jedino »ubilački mit krvi i tla«, dok s onim što je »drevno inherentno jeziku« ostaje u dosluhu koliko i deseterački opis s ubojstvom Kennedyja: Kola jure, prašina se diže... Istodobno, međutim, valja biti svjestan da svaki imaginarni muzej kulturne utopije u ime svojih postignuća »lomi noge, čupa jaja i obrve, reže klitorise, udara kruto po prstima za svaki krivi ton«, te s Benjaminom prihvatiti da je svaki spomenik kulture dokument barbarstva. Zato Petrak pojmove »autentično« i »kulturno« nikada — kao razni pismoznanci naši, dični i čalarni, humanisti prehumanitarni, dijaki ti naši grabancijaši — ne rabi bez svijesti, ma kako rubne, o tom krvavom ostatku. Tek je spoznaja nužnosti prihvaćanja korak prema slobodi: »Tu sam s vama, tu vas i napuštam.« Bez toga, se je to žoltar pri čarnoj maši. Da tradicija, osim u bidermajer-kiču književnopovjesničarskih sinteza, nije nikakav prostor sklada, nikakvo idilično zajedništvo od stoljeća sedmog, spoznaje, ako već ne prije, kad mu Krleža na njegovo uporno nastojanje da ga poetički pomiri s Ujevićem »šaljivo i kao autoironično« odgovara: »Kog me vraga gnjavite s tim Ujevićem, opće je poznato da se dva genija uzajamno ne podnose!« U svakoj šali, pola istine — sinteze bez ostatka nema jer svaki dio za sebe nužno traži status totaliteta. Zato će Ujević i Krleža, kao i Goethe, uvijek biti »stranci u nacionalnoj kulturi«, onaj neuklopljeni preostatak stranoga štiva po kojem kultura uopće opstaje, jer »tzv. samonikla ’nacionalna kultura’ je contradictio in adjecto.«

U poetskom — što za Petraka uključuje Bergmana kao i Ujevića, Godarda kao i Krležu — »uvijek je vrijeme odvajanja«, ono se »uvijek kreće usuprot tzv. stvarnosti,« tu je riječ o »oslobađanju od vremena, a ne o uronjenosti u nj.« Suvremenost tu znači kritički odmak od sebe: modernost kao kritiku moderniteta. Tu »staro« i »novo« nisu kronološke odrednice. Poetsko ne može nastati iz podilaženja vlastitim predrasudama i ne dokazuje se masovnim odobravanjem na javnim čitanjima, kao ni prigodničarskim divot-izdanjima. Bez te spoznaje ne pomažu ni doktorat i lente, ni Dante i danteovski duh, uvijek ostaje za to gluh presvetli klapavuh. Poetsko mora ostati prostorom mogućnosti, »sjećanje na budućnost«, prepoznavanje nepoznatog, iskaz koji se ne može prevesti na uporabne kodove: »Riječ je, pak, ako jest, oblikovna tvar sama, Gestalt, a promjena njezine percepcije nije i promjena njezine integrativne moći: to se shvati nakon dugog odgonetavanja oblika kao sadržaja.« Tu je Petrak, iako za sebe tvrdi da je teorijski polupismen, u dosluhu s onim što piše Giorgio Agamben: »Tvar nije bezoblično quid aliud čija potencijalnost trpi utisak; naprotiv, ona može postojati jer je materijalizacija mogućnosti kroz strast (typos, ikhnos) vlastite nemogućnosti.« Kao žalosni pismoznanec Petrak zna da je njegova pozicija paradoksalna, »poziv na bunu koji je istodobno jalova rezignacija«, ali ni u kom slučaju pasatistička: da bi se iz povijesti ispalo, trebalo je prvo u njoj biti. Ako nema ambicija da kaže sve što se o nečemu uopće može reći, poetsko nije dostojno tog imena. Baš kao ni ono koje povjeruje da mu je to uspjelo. »Glupost se« — pisao je Flaubert svome prijatelju Bouilhetu — »sastoji u želji da se zaključi.«

Tomislav Brlek