Politička govornica

U jeku medijskoga natjecanja suvislih i nesuvislih izbornih obećanja, umjesto da se odatle naizgled posve politički onesviještenoj Ioneskomaniji, možete se uputiti u Dramsko kazalište Gavella i odgledati njegov najnoviji kritički adut — ili alibi, kako vam se već predstava svidi — Trg heroja Thomasa Bernharda, hrvatsku praizvedbu koja na pozornicu stiže u rijetkoj i svake hvale vrijednoj orkestraciji kojom se austrijski pisac predstavlja: simpozij (dosad nažalost još nedočekano), hrvatsko izdanje prijevoda njegovih drama (autor prijevoda Sead Muhamedagić), izložba fotografija i slijeda rukopisnih inačica teksta drame, pa, napokon, sama predstava. Aura kontroverze stiže s podsjetnikom kako su austrijsku praizvedbu 1988. popratili protesti građana i javna osuda dokazanoga krivca, bivšega nacista, Kurta Waldheima. Nema što, zavidna popudbina intelektualnog angažmana, hrabrosti, stava. Preostaje još samo procijeniti što Bernhardov nedvojbeno ispravni politički stav, stav uz koji će svaki slobodarski nastrojeni čovjek revno prionuti — zgražanje nad antisemitizmom — ima s dramom i kazalištem.

Navodno užareno središte

Osobno mislim — malo ili ništa, sudimo li, kad već ne možemo pročitati hrvatski prijevod, prema predstavi gostujućega redatelja Davida Mouchtara Samoraia i ansambla DK Gavella. Smješteni — s nepravom, jer povijesne se okolnosti obiteljskog susreta i prejasno ističu — u bezvremenski i besprostorni ambijent udvostručene mračne kutije kojoj su vidljivi tek neonom osvijetljeni rubovi, likovi-glumci Trga heroja redom su ukočene, nehotično beživotne vješalice za kostime s darom mehaničkoga govora: od pokojnikovih kćeri — Ksenije Pajić, koja se, štono riječ, trudi, usprkos ponestalim karakterološkim koordinatama, te Ivane Bolanča, koja se iskazala jedino u baletnim pokretima što kao prijenosnom magijom pokušavaju pomoći onemoćalu stricu da sjedne — preko posustalih, mjestimično probuđenih uzvanika na karminama (Slavko Brankov, Mia Begović, Sreten Mokrović), zatim dviju obiteljskih službenica, groteskno razgovijetne Helene Buljan i neutralne Ankice Dobrić, do ostatka obitelji —šarmantno nehajna sina Borisa Svrtana i elegantno gorke pokojnikove žene Dubravke Miletić, te sve do navodno užarena središta ove konverzacijske drame, Ivice Vidovića.

Taj je miljenik publike svoju karizmu, neodoljiv glas i stas podario ciničnom rezoneru, stricu Robertu Schusteru, bratu samoubijenoga pokojnika, ucijepivši mu nažalost i posve replikama doslušnu »šmiru«: zanosno pjevuckanje i zastajkivanje usred rečenica, ono znano Vidovićevo oklijevanje kojim da intonacijskim pravcem ili kojom artikulacijskom brzinom krene ostatak rečenice. Da, kažem doslušna šmira, kao što je doslušna i poplava mrtvačkoga duha što kulja čitavom predstavom, poplava koja manje duguje činjenici da je riječ o prizorima s pogreba i karmina, a više posvemašnjoj dramaturškoj i kazališnoj jalovosti uprizorene »recitacije za jedan glas«, u kojoj nastupi ostalih likova uglavnom služe da ilustriraju ponešto od onoga što se ionako već o njima govorilo dok se još nisu pojavili na pozornici, ili pak da pruže povoda, točnije, »šlagvorta« žovijalnim crnohumornim ispadima tjelesno urušena starca, koji u ovoj predstavi toliko puta s teškoćom sjeda na stolac, odbijajući pomoć mlađih, da se to u hip pretvori u zamoran, islužen geg. Završnica tih prizora, u kojima, kako Čehov jednom buntovnički reče, »ljudi sjede, jedu i piju«, a u kojoj iznenada posve mijenjamo perspektivu i zajedno s poludjelom majkom čujemo svojevremeno gromoglasno kliktanje Hitleru s Heldenplatza, posvuda okolo gledajući samo mrtvace, ujedno je i prikladna suma konačna gledateljskog dojma: izvikana teza plus odumrlo kazalište.

Skučenost dometa

Nadam se da ne moram pravdati svoju senzibiliziranost za rasizam i privrženost borbi protiv antisemitizma prezimenom koje sam prigrlila i dala vlastitoj djeci (što bi opasno nalikovalo dokazima o čistoći hrvatske krvi u nekom sasvim drugom kontekstu) te da mi je dopušteno ustvrditi kako su Bernhardova kritičnost i crni humor prilično skučena dometa. Čitav bi se naime retorički i obrazovni raspon protagonistova rezonerstva dao sažvakati (i ispljunuti) jednom jedinom replikom nekog od dvojice Krležinih apatrida iz davnašnjeg Areteja. Ustvrditi da austrijsku populaciju tvori »šest i pol milijuna idiota« (ili debila, ovisno već o prijevodnoj inačici) od kojih je devedeset posto nacista nije ništa umnije polazište za raspravu od onoga koje je pobilo šest milijuna »židovskih idiota« i ne doima me se osobito intelektualno izazovnom anamnezom rezistencije diskriminacijskih ideja i represivnih strategija. Ni ostatak replika ne nudi kompleksnijih leksičkih i retoričkih razrada, pa ni kad se tiče nekih ukrasnih »obiteljskih crtica« kao što su tko je volio glazbu, a tko ne, jer sve vrvi od uopćenih konstrukcija kakve krase ordinarna malograđanska naklapanja: »nikad nisam mislio da...«, »oduvijek si bila...«, »svi su...«, »svijet je danas...«, i tako dalje i tome slično. Pljeskati Bernhardu što via Austrija eto i nama poručuje nešto o naših četiri i pol milijuna ustaša, pretpostavljam, moguće je samo pod uvjetom da se s njime složimo kako se to odnosi uvijek na one Druge, nipošto dakle na nas, koji predstavu gledamo i koji joj klimamo, te koje je uvijek lako oduzeti od te nesvjesne četiriipolmilijunske mase —što je utješna mentalna vratolomija koja samo ponavlja ono nad čim se navodno grsti. Što je najgore, sama židovska obitelj koja je lakmus-papir za trajnost domovinske kseno- i posebice judeofobije, ne prolazi mnogo bolje: pokojni je otac, kao i brat mu, bio sveučilišni profesor (zamislite, jedan brat na Oxfordu, drugi na Cambridgeu!), dok je majka uvijek samo skrbila za imanje i novac — i eto nam opet osovljena stereotipa prema kojem su Židovi s jedne strane iznadprosječno inteligentni, s druge škrti i promućurni!

Pesimistički kič

Kruna svega u svezi s predstavom sam je sadašnji kontekst njezina odvijanja, u kojem se, dakako, publika rado smije porugama koje premijera socijalista kude da ne zna sklopiti rečenicu. Koliko god kome izravno upletanje u sadašnje hrvatsko višestranačje bilo odbojno i mrsko, ipak se čini da je nadišlo razinu komunikacije, u kojoj je na uzvik »svi ste vi komunjare« najinteligentnije i najduhovitije uzvratiti »svi ste vi ustaše«, da i ne govorim o tome kako bi kazališna kultura, pa i onda kada želi udovoljiti političkom zovu antičkih korijena, morala biti iznad, nipošto ispod razine i najviših standarda političke kulture. Mračne šupljine uvida o tome da su, bili lijevi ili desni, »svi isti«, doista nisu novost: čujemo ih svakodnevno, ne treba nam za njih kazališna pozornica i nisu kritički doprinos aktualnim izborima, koje Hrvatska ima prekratko vrijeme, a da bi se već nadmoćno umorila nad njihovom ispraznošću. Od optimističkog kiča gori je samo pesimistički kič (»Svijet je danas još samo ružan i kud god da kreneš malouman, sve zaostalo kamo god da pogledaš«), a njega verzija teksta iz ove predstave, bojim se, nudi u otužnu izobilju.